Capital.ba

Vuk Vuković: Kako izravnati ekonomsku krivu? Cijena i mjera reformi

22.04.2020. / 11:00

piše: Vuk Vuković, suosnivač i direktor britanske tvrtke Oraclum Intelligence Systems

Karantin djeluje. Djeluje uspješno na smanjenje zaraze, ali i mijenja mrežu socijalnih interakcija i počinje ostavljati posljedice na psihološka stanja ljudi. Djeluje na blokadu ekonomije, na način donošenja javnih odluka uz osciliranje između demokracije i autokracije, djeluje na procese globalizacije i na geopolitiku. Suočavamo se s brojnim teorijama zavjera o virusu, minoriziranjem učinaka recesije, prozivanjima da su mjere bile nepotrebne jer je smrtnost mala, pretjerano optimističnim očekivanjima oporavka, ali i pretjerano pesimističnim scenarijima ekonomskog sloma.

Zamrzavanje velikog dijela ekonomskih aktivnosti znači veliki šok ponude, ali će paralelni šok potražnje gurnuti ekonomiju u veliku recesiju ove godine jer će mjesecima nakon karantene ponašanje ljudi biti drukčije nego prije krize. Ogromna neizvjesnost oko očuvanja radnih mjesta, ali i oko mogućnosti povratka virusa na jesen i zimu dodatno će utjecati na potrošnju tijekom 2020. Tek u 2021. možemo očekivati snažniji oporavak, ali još uvijek uz posljedice promjene ponašanja. No kriza će ostaviti i pozitivne posljedice poput ubrzane digitalizacije u poslovanju i javnom sektoru, ali i otvoriti priliku za promjene neefikasnih sustava, strukturne reforme u gospodarstvu i institucionalne reforme u državi u svrhu brzog oporavka i rasta.

Nezapamćeni razmjeri šoka

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) izašla je s procjenom pada svjetske trgovine od 13% u najboljem scenariju do 32% u najgorem (za usporedbu, tijekom posljednje krize 2009. svjetska trgovina pala je 20%). U SAD-u se čak 22 milijuna ljudi prijavilo za naknadu za nezaposlenost u samo četiri tjedna, što je nezapamćeni učinak (tijekom krize 2009. u najgorem mjesecu nezaposlenost je porasla za 650 tisuća ljudi, a ukupan broj ljudi koji su ostali bez posla kroz 18 mjeseci je bio 15 milijuna).

Zbog ovakvih ogromnih razmjera i inicijalnih učinaka sve Vlade reagirale su s povijesno visokim stimulusima: Danska s paketom pomoći od 13% BDP-a, SAD sa stimulusom od 10% BDP-a (2000 milijardi dolara), Njemačka s paketom pomoći od čak 20% BDP-a (800 milijardi eura). Konačno je reagirala i EU te je na sastanku ministara financija 9. travnja odlučila o zajedničkom europskom programu pomoći od 540 milijardi eura (od čega su većina paketi garancija). Procjene MMF-a su pad svjetske ekonomije za 6,3%, pad američke ekonomije za 6% te pad europske ekonomije za 7,5%. Ove procjene dane su uz pretpostavku pada svjetske trgovine od 11%, no prema WTO-u i optimistični scenarij gori je od toga, stoga možemo očekivati i lošije rezultate za svjetsku ekonomiju od ovih procjena. Tome svjedoči i pad BDP-a Kine u prvom kvartalu ove godine od 6,8% u odnosu na prošlogodišnji (i pad od 9,8% u odnosu na zadnji kvartal 2019.)

Koliki će šok zahvatiti Hrvatsku?

Koliki će šok zahvatiti Hrvatsku? Zadnje procjene MMF-a za Hrvatsku su pad BDP-a od 9% za ovu godinu. Taj je scenarij realniji od prvotnih MMF-ovih procjena pada od 6%, iako je moguć i gori ishod. Djelatnici u turizmu očekuju izuzetno lošu sezonu i pad prometa od 40 do 60% ove godine (i to kao umjereno optimistični scenarij ako se pandemija savlada do početka ljeta). Prema službenim podacima za 2016. godinu turizam izravno pridonosi 11,4% BDP-a, a neizravno 16,9% (kada se zbroji sva indirektna korist koju turizam donosi drugim djelatnostima). Iako je turizam rastao brže od BDP-a posljednjih par godina, pretpostavimo da je omjer i dalje isti i da bi i ove godine turizam ukupno pridonio oko 17% BDP-a.

Uzevši u obzir optimistična očekivanja pada od 40%, to bi značilo da samo efekt pada potražnje u turizmu izravno smanjuje hrvatski BDP za 5 do 7% ove godine. Ta procjena ne uzima u obzir dvomjesečnu zabranu rada trećini ekonomije, dohodak koji nitko neće moći nadoknaditi post-karantenskom potražnjom koja će također biti slabija. Dva mjeseca bez prihoda za trećinu ekonomije generira dodatnih 3 do 5% manji godišnji BDP.

Konačno, potražnja će nakon prestanka karantene biti bitno ograničena prvenstveno zbog neizvjesnosti (hoće li firme preživjeti, koliko će od 550 tisuća radnih mjesta biti spašeno, a koliko nažalost neće, hoće li se virus vratiti na jesen i zimu) što će, naravno, utjecati na promjenu ponašanja kod građana. Zbog toga je danas gotovo nemoguće dati procjenu ukupnog pada BDP-a. Puno bolju procjenu ćemo moći napraviti nakon što DZS objavi rezultate za prva dva tromjesečja (dakle tek u rujnu kada ćemo moći vidjeti i rezultat turističke sezone). No već sad možemo biti sigurni da će pad biti veći od 6% BDP-a, a možda i od  9% (za usporedbu, za vrijeme krize 2009. BDP je pao za 8,6% u toj godini, a nezaposlenost narasla s 12 na 17%.).

Šok potražnje zbog neizvjesnosti 

Razmjeri krize u Hrvatskoj se sve više ocrtavaju. Vlada je objavila da se čak 95.000 firmi prijavilo za drugi set mjera, čime je obuhvaćeno 550.000 neposredno ugroženih zaposlenih u tim firmama koji apliciraju vladinu pomoć. To je identičan broj onome koji sam dao prije tri tjedna u sklopu procjena rasta nezaposlenosti u lošijem scenariju tijekom ove krize. Tada sam u ime inicijative Glas Poduzetnika napravio procjenu po svim sektorima, onima koji su najteže pogođeni i onima koji su na drugom udaru krize. Brojka od pola milijuna ugroženih radnih mjesta bila je glavna motivacija inzistiranja na boljem paketu mjera Vlade.

Na temelju ovih pokazatelja, politici i javnosti, a posebice onima koji minoriziraju učinak recesije, trebalo bi biti očito da se ekonomija nakon ovakvog šoka neće oporaviti za par mjeseci. Zamrzavanje dijela ekonomskih aktivnosti pretvara se u šok potražnje jer ogroman broj firmi ne ostvaruje prihode, pola milijuna zaposlenih prima Vladinu pomoć od 4000 kuna, drugi dio prima umanjene plaće, raste nezaposlenost, a rastu i troškovi koji postaju opterećenje u budućnosti. Banke i građanima i firmama planiraju naplaćivati zaostale, premda umanjene, kamate nakon moratorija plaćanja glavnice od tri ili šest mjeseci. Građani, obrtnici te male i mikro firme koji sada ne rade i koji žive od mjeseca do mjeseca neće imati od kuda platiti te buduće troškove jer ne mogu nadoknaditi izgubljenu poslovnu aktivnost.

U situaciji ovakve neizvjesnosti oko budućih nadolazećih troškova iluzorno je očekivati da će se potražnja strelovito oporaviti nakon prestanka karantene. Problem je prvenstveno psihološke naravi. Ako je 550.000 radnih mjesta ugroženo, možemo li očekivati da će svi oni kada se ekonomija ponovno otvori krenuti kupovati aute, renovirati stanove ili kupovati nove televizore? Neće, čekat će da se smanji neizvjesnost, odnosno da imaju relativno siguran izvor prihoda u bližoj budućnosti. Rezultati u Kini nakon ukidanja karantene i blokade pokazuju da se potražnja nije oporavila upravo zbog opreznosti građana i prisutne neizvjesnosti.

Ekonomisti ovo nazivaju hipotezom permanentnog dohotka: ljudi više troše ako očekuju da će im dohodak biti stalan i da će stabilno rasti. Laički rečeno, kupujete novi auto na kredit nakon što dobijete trajnu povišicu plaće (ili novi posao) jer očekujete veća primanja u budućnosti. Do kraja ove godine veliki broj građana ne zna hoće li uopće imati primanja, a kamoli da će ona rasti, stoga će svu potrošnju na neesencijalna dobra odgađati dok se ne smanji neizvjesnost.

Kako je veliki broj ljudi pod stresom neizvjesnosti i odgađa svoju potrošnju, to ima kaskadni učinak na sve ostale dijelove ekonomije i šok potražnje postaje jači od inicijalnog šoka ponude (zatvaranja firmi). Oporavak nakon takvog šoka je dug i ovisit će o faktorima izvan kontrole i potrošača i firmi. U ovom slučaju ovisit će o vjerojatnosti ponovnog eskaliranja virusa na jesen ili zimu ove godine i koliko brzo će se razviti cjepivo. Nitko u ovom trenutku to ne može predvidjeti, što samo dodatno pojačava neizvjesnost (koja je također na povijesno visokim razinama, bar za SAD: vidi graf).

Drugi psihološki aspekt koji će usporiti oporavak i koji se često zanemaruje je utjecaj karantene na ponašanje ljudi. Veliki dio građana će jedno vrijeme zasigurno izbjegavati odlaske na masovne događaje poput koncerata, sportskih utakmica ili konferencija te će bitno smanjiti putovanja ove godine. Vlade drugih zemalja poput Njemačke i Italije već su pozvale svoje građane da ostanu u svojim zemljama i troše doma. To će u čitavoj Europi značajno utjecati na turizam, a posebno će teško pogoditi nas jer su Nijemci i Talijani naši najbrojniji gosti.

Izravnavanje ekonomske krivulje 

Vratimo se na učinak mjera. Od 95 tisuća hrvatskih firmi koje su se javile za subvencioniranje plaće svojim zaposlenicima vjerojatno ih jedan dio neće preživjeti do kraja godine, a njihovi zaposlenici izgubit će posao.

Argument je da bi te firme ionako propale pa ih nema potrebe držati na subvencijama uz visoki trošak za državu (i za sve porezne obveznike). Taj argument je pogrešan jer ne vodi računa o stabilnosti čitavog sustava i kaskadnog učinka propasti velikog broja firmi istovremeno. Osim toga, ne uzima se u obzir činjenica da je puno veći trošak pokrenuti velik broj novih poduzeća, pronaći i zaposliti novu potrebnu radnu snagu nego ponovno aktivirati resurse u postojećim organizacijskim oblicima.

Situacija je slična zdravstvenoj pandemiji. Veliki dio ljudi koji se vode kao umrli od posljedica koronavirusa bi vrlo vjerojatno umro od bolesti koje su imali i prije. Ali poanta karantene je izravnavanje krivulje oboljelih, da se broj zaraženih i umrlih razvuče na što dulje razdoblje kako se ne bi opteretio zdravstveni sustav. Jer ako se preoptereti zdravstveni sustav, ljudi koji boluju od drugih bolesti, nevezanih uz koronu, umirat će bez potrebne njege. Korona neće biti direktan, već indirektan uzrok dodatnog broja umrlih. Cilj rigoroznih mjera karantene je upravo to zaustaviti.

Izravnavanje krivulje isto radimo i u ekonomiji. Umjesto da imamo šok od 550.000 nezaposlenih u 3 mjeseca, potrebno je taj broj smanjiti što je više moguće i razvući ga kroz godinu i pol kako bi sustav mogao ponovno apsorbirati nezaposlene. Neke će firme propasti, no njihovi vlasnici će pokrenuti nove poslovne pothvate. Možda će i jedan dio onih koji dobiju otkaz pokrenuti vlastite poslove – upravo zbog toga je nužno ne ukidati poticaje za samozapošljavanje što je mjera koju Vlada još nije usvojila.

Sve to se ne događa u jednom ili dva kvartala jer i cijene i plaće u ekonomiji reagiraju sporo (ekonomisti kažu da su „ljepljive“ u kratkom roku, unutar godine dana), tako da se i sama ekonomija prilagođava postepeno, s novim poslovnim inicijativama i novim radnim mjestima da zamijene ona nestala. U teoriji je jasno da trebamo pustiti loše firme da propadnu kako bi ih zamijenile one dobre. No u praksi to može trajati predugo, uz eksponencijalnu eskalaciju nezaposlenosti koju sustav jednostavno ne može apsorbirati što generira ogroman trošak kako za fiskalnu održivost države tako i za stabilnost društva.

Zato je sada nužno odgovoriti konzistentnim antirecesijskim mjerama i započeti dugoročne reforme koje će potaknuti rast gospodarstva. Kao prvi korak u oživljavanju gospodarstva potrebno je pronaći trade-off između posljedica pandemije i posljedica ekonomske krize kroz uravnoteženje učinaka. Čekanje kraja karantene i duga blokada tržišta mogu imati pogubne posljedice po društvo te već treba pristupiti proračunatom otvaranju tržišta i postepenom pokretanju ekonomskih aktivnosti uz zaštitne zdravstvene mjere.

Drugi korak je troškovno rasterećenje firmi od nepotrebnih nameta te bitno olakšavanje pokretanja novih firmi i smanjivanje nepotrebnog administriranja, a ova kriza pokazuje da se to može lakše uspostaviti kroz digitalizaciju sustava javne uprave. Treći korak je potpuna transparentnost svih tijela javne vlasti, svih javnih firmi i svih proračunskih i izvanproračunskih korisnika, čime se hvatamo u koštac s glavnim problemom klijentelističkog i rentijerskog hrvatskog političko-ekonomskog sustava: izostankom političke i birokratske odgovornosti u trošenju javnog novca čime se neproduktivno rasipaju značajni resursi. Uz drastično smanjenje političke korupcije i efikasniji javni sektor naći će se potrebne uštede na rashodovnoj strani proračuna bez demagogije rezova u sektorima koji proizvode potrebna i učinkovita javna dobra.

Cijena mjera i reformi 

Koji je trošak mjera? Ogroman, ali nužan. Trošak zdravstvene karantene je također ogroman, ali apsolutno nužan. Spašavamo živote i sprječavamo kolaps zdravstvenog sustava. Cijena toga je velika ekonomska kriza. Izlaz iz krize je prvo kroz osiguranje likvidnosti te potom izravnanje krivulje nezaposlenosti na dulje razdoblje i istovremeno osnaženje ekonomije da se potakne što više novih poduzetničkih inicijativa i projekata. Ako pak želimo potaknuti potrošnju građana kao glavni element agregatne potražnje, morat će se ići na smanjenje troškova kredita, poreza i komunalnih naknada te računa javnih poduzeća time stavljajući pritisak na banke, lokalnu samoupravu i na javne firme. I oni će, dakle, uz poslodavce, zaposlene i središnji proračun, platiti dio troška krize.

Cijena ovakvih mjera će također biti ogromna: visoki rast javnog duga, pogoršanje javnih financija te monetarna ekspanzija koja može dodatno iskrivljavati tržišne signale. Poučeni iskustvom zadnje recesije od 2009. do 2015. moramo već sada pripremati adekvatne reforme koje će učiniti hrvatsku ekonomiju robusnom da izdrži teret javnog duga i fiskalnog deficita koji nam predstoji. Pritom treba istaknuti da rješenje za svaku ekonomiju, a posebno malu ekonomiju kao što je naša nije u zatvaranju, samodostatnosti, nacionalizmu, populizmu i autokraciji, već u otvorenosti, integracijama, demokratskim javnim politikama i širokoj uključivosti. Kriza je globalna i suradnja za rješenja mora biti globalna.

Što s rastom duga i deficita? 

Nakon velike recesije 2008. i 2009., zbog posljedica spašavanja banaka po SAD-u i Europi mnoge su se države suočile s naglim porastima proračunskih deficita i javnih dugova. Hrvatska nije imala slučaj spašavanja banaka, no i naš javni dug je tijekom krize i oporavka narastao za 2 i pol puta. Odgovor nakon 2010. u većini zemalja bile su mjere štednje koje su bile vođene na potpuno pogrešan način.

Prema empirijskim istraživanjima za vrijeme ekonomskih oporavaka od kriza, najgora moguća politika je dizanje poreza kako bi se zatvorili rastući proračunski deficiti. U periodima oporavka nakon velikih kriza nužno je smanjivati porezni teret, nikako ga povećavati, jer tada oporavci traju puno brže. Smanjenjem poreznog opterećenja i smanjenjem nepotrebnih regulatornih i birokratskih ograničenja dodatno se stimulira privatni sektor na investicije i zapošljavanja što vrlo brzo zatvara proračunsku rupu generiranu krizom.

Povlaštene mirovine nemaju realnu podlogu

Istovremeno na rashodovnoj strani vrijeme je za rezanje svih onih dijelova javne potrošnje koji nisu produktivni, ne pružaju kontrauslugu u obliku učinkovitih javnih dobara (zdravstvo, obrazovanje, javna i socijalna sigurnost, efikasna javna administracija) ili nisu u funkciji produkcije kulturnih dobara. Mirovine (kao oblik međugeneracijske solidarnosti ili štednje) su neupitne za osiguranje starijeg stanovništva, ali treba povlaštene svesti na uobičajene kriterije jer nemaju realnu podlogu u doprinosima, već su posljedica političkog pogodovanja i korupcije.

Ne preporučuje se rezanje javnih investicija koje također daju poticaj bržem rastu ekonomije, pogotovo u sustavu poput hrvatskoga koji je indirektno preovisan o državi. Ta ovisnost mora se smanjivati postepeno i tu dolazimo do pitanja dugoročnih reformi koje smanjuju ovisnost gospodarstva o državi.

Sve ono što smo propustili napraviti za vrijeme zadnjeg oporavka do izbijanja pandemije morat ćemo nadoknaditi sada. Da smo racionalizirali javni sektor i maknuli iz proračuna čitav niz politički generiranih parazitskih struktura umjesto da smo dizali poreze i nadali se velikim državnim investicijskim projektima koji se nikad nisu realizirali, danas bismo bili puno spremniji za šok krize koja će značajno povećati deficit i dug.

Mjere monetarne politike

Pošto je ovaj šok potražnje asimetričan, što znači da ne zahvaća sve sektore jednako, on je potencijalno opasniji od šoka koji sve sektore zahvati podjednako, iz razloga kaskadnih učinaka zatvorenog dijela ekonomije na ukupnu potražnju. U takvim slučajevima standardni fiskalni stimulus kakav se uobičajeno koristi za vrijeme makroekonomskih šokova potražnje je manje efektivan jer zatvaranje određenih sektora ekonomije umanjuje učinak multiplikatora.

Monetarna politika je također limitirana u uvjetima već niskih kamatnih stopa (što ekonomisti nazivaju zamka likvidnosti), ali može imati bitnu ulogu u smanjenju fiksnih troškova dugova firmi kroz moratorije na kredite. HNB kao zajmodavac u krajnjoj nuždi (lender of last resort) može bankama oslobađati potrebnu likvidnost da premoste potencijalne gubitke koje će imati od moratorija i zamrzavanja kamata. Time firme imaju motivaciju zadržati zaposlenike dok ne prođe neizvjesnost jer im se smanjuje opterećenje troškova kredita (i de facto smanjuje ta ista neizvjesnost).

Zato je važno znati koliko su banke izložene prema onom dijelu gospodarstva koji je trenutno zatvoren i ne generira nikakav prihod pa firme i građani ne mogu servisirati svoje kredite. Ali dio ekonomije i dalje radi. Velike firme uglavnom uredno plaćaju svoje obveze, sektori koji nisu zatvoreni i dalje podmiruju obveze, kao i građani koji i dalje primaju plaću i rade od doma. HNB bi morao objaviti koliko su banke direktno izložene rizicima gospodarstva i građana koji trenutno nemaju prihode i koliko bi za banke i za HNB iznosio trošak moratorija i zamrzavanja kamata od 3 mjeseca, od 6 mjeseci, od 12 mjeseci ili dulje. Potrebno je razraditi različite scenarije djelovanja bankarskog sustava.

U ovom trenutku ne znamo koliko banke mogu pretrpjeti ovakav šok. S jedne strane se ističe da je likvidnost u bankama visoka (trenutno je ukupna prekonoćna likvidnost bankarskog sustava na 36 milijardi kuna; ona kontinuirano raste od 2015. kada je bila na 5 milijardi), ali s druge strane se šalje signal da banke neće preživjeti moratorije i zamrzavanje kamata od 12 mjeseci. Možda je doista zahtjev od 12 mjeseci nerealan i doveo bi do pogoršanja sustava i ugrožavanja štednje građana, a možda se dio likvidnosti može iskoristiti za pomoć onim bankama koje su najizloženije riziku. Bez uvida u izloženost banaka dijelu gospodarstva koji je zatvoren ne možemo dati odgovor na ovo pitanje.

Tu dolazimo do uloge HNB-a u krizi. Tradicionalno, uloga HNB-a u provođenju klasične monetarne politike u Hrvatskoj uvijek je bila limitirana prvenstveno zbog visoke euriziranosti domaće ekonomije. Građani većinom štede u stranoj valuti jer ne vjeruju kuni, stoga su krediti vezani uz valutnu klauzulu, čime se limitira uloga HNB-a koja mora držati tečaj fiksnim. Sve firme i građani koji su trenutno nervozni zbog rasta tečaja na 7,6 kn/eur i mogućeg rasta rata kredita shvaćaju koliko je važno držati tečaj stabilnim.

HNB u krajnjoj nuždi ima i ulogu zajmodavca

Ipak, osim tečajne politike, HNB ima i ulogu zajmodavca u krajnjoj nuždi. HNB ne može direktno kreditirati gospodarstvo, no može otvarati likvidnost bankama putem mjera poput smanjenja stope obvezne pričuve. To su već i napravili u ožujku i smanjili stopu s 12% na 9% čime su oslobodili 10 milijardi kuna bankama, dio od kojih će banke koristiti za kupovinu državnih obveznica i kreditiranja mjera Vlade. No to neće biti dovoljno. Ova kriza je situacija krajnje nužde i bankarski sektor će biti prilično izložen i pod velikim pritiskom. Sad je trenutak da HNB, poput Fed-a ili ECB-a, bankama pošalje jasan signal da će učiniti sve da sačuva stabilnost financijskog sustava i spasi ekonomiju.

HNB-u ide u prilog nedavni dogovor s ECB-om u uspostavljanju linije za valutni ugovor o razmjeni (swap line) do kraja 2020. (što je posljedica procesa pristupanja u Europski stabilizacijski mehanizam). Valutni swap pomaže HNB-u u čuvanju tečaja i osigurava im 2 milijarde eura ukoliko bude potrebno. Uz devizne rezerve HNB-a koje su trenutno na 18 milijardi eura, to bi trebalo biti dovoljno da se spriječi novi slučaj Franak, a time i omoguće HNB-u dodatni alati da se potakne likvidnost u financijskom sektoru, a time i u gospodarstvu. Valja istaknuti da bi ovdje Hrvatskoj bilo puno lakše da već ima euro, jer bi time tečajni rizik bio anuliran, a imali bismo i šire mogućnosti za povlačenje novca iz ECB-a tijekom ove krize.

Švedski ekonomski poučak kao izlazna strategija

Najbolji primjer borbe s visokim deficitima nakon perioda krize pokazuje slučaj Švedske, i to ne iz krize 2009., već tijekom prethodnih desetljeća. Početkom 1990-ih Švedsku je zahvatila kombinacija negativnih trendova. Visoki porezi i neefikasna javna potrošnja, visoka inflacija, niska produktivnost, prevelika regulacija ekonomskih aktivnosti, velike barijere za otvaranje firmi, stalni sukobi vlasti i sindikata jer su sindikati inzistirali na rastu plaća indeksiranom na inflaciju koja je tada bila 10% godišnje, odlazak kapitala iz zemlje i kulminacija u obliku puknuća tržišta nekretnina 1991. što je uzrokovalo probleme u financijskom sektoru i zaustavljanje kreditne aktivnosti.

Proračunski deficit tada je skočio na 12% BDP-a. Reakcije su bile pokretanje 15-godišnjeg procesa reformi švedskog društva i ekonomije. Uspjeli su očuvati snažnu državu blagostanja koja nudi temeljna javna dobra, ali istovremeno ju učiniti neusporedivo efikasnijom. Napravili su konsolidaciju proračuna od čak 15% BDP-a gdje je većina toga došla iz drastičnih rezova proračunskih rashoda do kraja desetljeća (vidi graf). Nisu dizali poreze, već su radili upravo suprotno, napravili su široku poreznu reformu i rezali poreze na dohodak, dobit i potrošnju. Promijenili su i način formiranja plaća: dogovor sa sindikatima je bio da se plaće u javnom sektoru prilagođavaju plaćama u privatnom. Koliko raste privatni toliko raste i javni. Napravili su i ogromnu deregulaciju i smanjenje birokratskih prepreka, do razine da su nakon svih reformi postali zemlja s manje regulatornog opterećenja nego SAD i UK. Time su od europske ekonomije s najvećom regulativom postali zemlja s najmanjom regulativom. Proveli su i mirovinsku i zdravstvenu reformu, sve u cilju bolje efikasnosti. Jedina pomoć izvana bio je ulazak u EU što je smanjilo carine i pojačalo izvoz. Sve reforme smišljene su s ciljem da jedna drugu podržavaju i vode zemlju ka prosperitetu.

Kriza je prilika za velike promjene 

Švedski poučak je dobar putokaz za bilo koju zemlju koja se nađe u problemima visokih deficita i neodrživih javnih financija. Kriza je prilika za velike promjene. Švedska je svoju priliku jako dobro iskoristila 90-ih, zbog čega su izuzetno dobro dočekali krizu 2008.-2009. Hrvatska je svoje prilike već nekoliko puta propustila: prvi put nakon rata, drugi put nakon smjene vlasti 2000., treći put nakon krize 2009.

Ta treća prilika je posebno bila bolna pošto su pogrešne politike tadašnjih Vlada direktno uzrokovale petogodišnju stagnaciju. Tada smo radili sve suprotno od onoga što je radila Švedska: dizali javnu potrošnju i dizali poreze. Ovom krizom otvara nam se i četvrta prilika. Pošto svaku krizu dočekujemo sa strukturalno sve slabijim gospodarstvom i sa sve manje ljudi, ova kriza nam nudi dvije opcije: ili brzi oporavak i stabilan rast uz preduvjet provedbe dubokih reformi, ili nastavak dugoročne stagnacije. Odabir je na nama.

 

index.hr

Share Tweet Preporuči

Tagovi:

Povezane vijesti

Komentari

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu info@capital.ba

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!