Sve više voćnjaka u Semberiji

11.12.2009. / 11:50

BIJELJINA, Prije posljednjih kiša u Semberiji i na obroncima Majevice zasađeno je skoro trideset hiljada sadnica voća. Posao je obavljen u najoptimalnijem roku, pa voćari, s razlogom, mogu biti zadovoljni. Doduše, nešto malo sadnje biće krajem zime, početkom marta, ali običaj je da se voće sadi u jesen. Tada se omlade sve sadnice.

– Radili smo udarnički, jer nam vremenske prilike nisu bile naklonjene. Čas kiša, čas vjetar, čas mraz, pa opet sve ponovo, ali smo uspjeli. Najviše je zasađeno šljive, više od dvije trećine ukupno posađenih mladih voćaka, ali smo sadili i rusku džanariku, novo voće u našem podneblju, zatim, jabuke, kruške, dunje, višnje, trešnje i drugo voće – s ponosom kaže najugledniji voćar u ovom kraju Milan Dakić iz Srednje Čađavice.

Dakić je jedan od organizatora semberskog Udruženja voćara “Zlatni rod”, koje okuplja više od stotinu članova. Posjeduju zasade na više od stotinu hektara. Najviše je onih sa manjim zasadima, od pet do deset dunuma, ali i većih, robnih koji posjeduju i mini hladnjače.

– Voćarstvo postaje sve unosniji posao, ali i doprinosi ponovnom korištenju davno zapuštenih i ostavljenih posjeda. Veliki broj vlasnika zemljišta otišao je u gradove, njive su im bile godina zakorovljene, kuće prepuštene zubu vremena, a onda, skoro neočekivano, počeli su se vraćati svojim ostavljenim imanjima. Prvo su krčili šipšražje i kosili korov, renovirali kuće, krpili ograde – vraćali su život još pradjedovskim ognjištima. I tako, godinu za godinom nicali su novi voćnjaci. Sada su svi u punom rodu – kaže Milan Dakić.

Novopečeni semberski voćari nisu mogli sami postići ono što im je bilo potrebno, prvenstveno kvalitetne sadnice, obradu, navodnjavanje i tržište, pa su osnovali udruženje. Nabavili su mašine za voćarstvo koje koriste svi. Sada su to respektivni proizvođači najkvalitetniojeg voća u Republici Srpskoj.

– Nakon nabavke specijalizovane mehanizacije zasnovali smo vlastiti rasadnik sa sertifikovanim sadnicama. Imamo sve vrste voća koje se uzgaja u našem kraju. Stekli smo i dobro znanje, pa jedni drugima pomažemo pri sadnji, okopavanju, zalijevanju, prskanju, orezivanju, berbi i plasmanu proizvoda. Rezultat toga je sve manje zakorovljenih njiva i napuštenih kuća, posebno na obroncima Majevice, odakle je najviše ljudi otišlo u gradove – objašnjava Dakić.

U ugljevičkoj opštini planirali su da zasade milion sadnica voća. Plan je skoro ispunjen, jer je poodavno zasađeno gotovo osam stotina hiljada sadnica ovog voća. Uz to, podižu plantaže kruške i jabuke.

– Po uzoru na Semberce i mi smo se udružili. Sada nam je mnogo lakše, a jesenas smo izvezli na desetine vagona stone šljive u Rusiju. Imamo i podsticaje opštine Ugljevik, a nakon završene sezone sadnje organizujemo i stručne predavanja za voćare – kaže predsjednik Udruženja “Eko voće” iz Tutnjevca Darko Milošević.

Ovaj mladi čovjek, osim za šljivu, opredijelio se i za plantažno uzgajanje kruške, u čemu ima uspjeha. Izgradio je i malu hladnjaču, pa se ne brine o skladištenje proizvoda. U njegovom selu ima mladih ljudi koji, uporedo sa šljivama, gaje i jagode. Voćarstvo se tako vraća u svoj stari zavičaj na velika vrata.

Ipak, najvažnije je da se ovoj proizvodnji vraćaju mladi ljudi. Tako i ostaju u selima. A iz nekada opustjelih kuća ponovo se viju povjesma dima – vraćen im je život. To je, ipak, zasluga entuzijasta i vrijednih ljudi – semberskih i podmajevičkih voćara.