Kako izaći iz globalne kreditne krize?

22.12.2008. / 9:44

LONDON, Infrastrukturni i ekološki  projekti, bespovratna pomoć lokalnim zajednicama za urbanu obnovu,, alternativna energija, programi koji će u osnovi imati direktan, pozitivan, uticaj na firme koje proizvode, a ne kompanije koje finansiraju – jedan su od načina da se realna ekonomija sačuva od pogubnog uticaja globalne kreditne krize, smatra britanski ekonomista Džordž Magnus.
 Kao viši ekonomski savjetnik švajcarske bankarske grupe UBS, Magnus je još proljetos predočio da bi američka kriza na tržištu rizičnih hipotekarnih kredita mogla da izazove kraj kreditnog ciklusa “sa potencijalno sistemskim ekonomskim posljedicama” odnosno da dovede do recesije.
 Magnus savjetuje vladama, u izjavi za londonski “Dejli telegraf”, da osiguraju da se realna ekonomija ne pogoršava tako brzo, da bi se spriječilo da bankrotstva i kreditni gubici djeluju kao otrov, podrivajući kapital banaka koji je već nedovoljan.
 On predlaže i poštede za male kompanije, kreditiranje malog biznisa, kao i programe rasterećenja vlasnika kuća koji imaju teškoća u otplati kredita.
 Ovaj ekonomista ne očekuje da će sadašnja kriza prerasti u potpunu depresiju, već u recesiju koja će trajati oko dvije godine i biti praćena porastom nezaposlenosti.
 Najveća recesija će, prema riječima Magnusa, biti u finansijskim uslugama, koje su ipak daleko manje radno intenzivne nego prerađivačka industrija, na primjer.
 Premda nije voljan da upre prstom u krivca za sadašnju krizu, vjeruje da je klima koja je omogućila da dugovi nekontrolisano rastu – srž problema. “To nije smjelo da se dozvoli”.
 Iako ocjenjuje da će se pomno analiziranje ove kreditne krize i njenih posljedica bez sumnje nastaviti dugo u budućnosti, Magnus ipak skreće pažnju na drugu nadolazeću krizu, a to je sve starija populacija u svijetu.  U novoj knjizi, “Doba starenja” (Age of Aging), Magnus objašnjava da bi vlade mogle da se suoče sa bankrotom ako ništa ne učine da se pripreme za tu “demografsku tempiranu bombu”.
 Podsjeća da ljudi duže žive i imaju manje djece. Zbog toga se radna populacija, starosti od 16 do 64 godine, ili veoma sporo povećava ili se u nekim slučajevima smanjuje.
 Ako radno stanovništvo opada, usporiće se ekonomski rast, a manje brojna radna snaga plaćaće porez za finansiranje socijalne politike za starije, ukazuje Magnus.
 On kao izlaz iz te situacije predlaže da vlade podstiču žene i starije ljude da što duže produže svoj radni vijek. S tim u vezi ukazuje da unapređenje dječje zaštite funkcioniše na dva nivoa: vraća žene na tržište rada i uvećava rađanje.
 Vlade treba i da unaprede produktivnost kapitala i snažno se usredsrede na obrazovanje, ukazuje Magnus, naglašavajući da “živimo u svijetu oštre konkurencije”. Razvijenim zemljama sugeriše i održanje ili povećanje nivoa doseljavanja stranaca da bi se izbjegla eventualna nestašica radne snage i stručnjaka.
 Premda priznaje da je kreditna kriza skinula demografsku krizu sa dnevnog reda, Magnus upozorava da bi, ako se ne rešava, mogla da bude jednako štetna.
 On takođe predočava da bi vlade tehnički mogle da propadnu jer neće moći, poslije izvjesne granice, da povećavaju poreze ili smanjuju beneficije za mlađe članove društva da bi se zbrinuli stari.