Kako do Gadafijevih milijardi?

23.08.2011. / 18:01

TRIPOLI, Uspjeh pobunjenika u Libiji na svjetskim tržištima proslavio se padom cijene nafte. Ali normalizacija snabdijevanja neće biti laka ni brza jer su za to potrebne milijarde dolara koje je Gadafi sklonio u inostranstvo.
Novac bi novim vlastodršcima Libije zapravo trebao biti posljednji problem: ne samo da je u stranim bankama zamrznuto preko 100 milijardi evra imovine libijskih kompanija nad kojima je nadzor imao Gadafi i njegovi najbliži saradnici, nego je Libija na trećem mjestu po izvozu nafte i gasa u čitavoj Africi i pokrivala je oko 2% svjetske potražnje. U očekivanju kako bi ova zemlja opet mogla zauzeti važno mjesto na tržištu nafte je i svjetska cijena pala – da bi se veoma brzo opet vratila gotovo na nivo od prošlog petka.

Postoji golem problem, piše Deutsche Welle: čak i da pobunjeničko Nacionalno prelazno vijeće odmah počne sa obnovom pogona za eksploataciju i transport nafte i gasa, Shokri Ghanem, bivši direktor libijske nacionalne naftne kompanije procjenjuje kako će trebati oko 18 mjeseci da libijski izvoz nafte dođe na nivo prije početka pobune. Da li će se to dogoditi čak i u tom roku – veliko je pitanje: obzirom da su nalazišta zemnih bogatstava u Libiji razbacana po mnogim dijelovima zemlje, za to je potrebna saradnja tamošnjih plemena i nacionalnih grupa.

Veliki je problem i u Iraku,  što su nalazišta na iračkom istoku – gdje su šitski Muslimani i na sjeveru, gdje žive Kurdi. Rezultat jeste da već godinama Irak proizvodi tek djelić nafte koliko bi zapravo mogao. U Libiji je još mnogo komplikovanije: to je mozaik tri narodne grupe: Arapa, Berbera i nomadskih plemena poput Beduina, Touboua ili Tuarega i svi oni su pak još podijeljeni u oko 130 plemena. Kako ih sve privoliti na saradnju, to je trenutno najveće pitanje – i političko i privredno.

Gadafi je znao baratati – prije svega batinom, ali i narodom. Gadafijev režim je uglavnom do sada kupovao tu naklonost i saradnju brojnim ustupcima – naročito kod socijalne zaštite stanovništva, ali za to je potreban novac. Velika Britanija je već najavila kako će “što je prije moguće” odmrznuti novac koji je Gadafi sklonio u tu zemlju, a i njemački ministar spoljnih poslova Westerwelle je najavio kako će libijskih oko 7 milijardi evra u Njemačkoj biti potrošeno na obnovu i na dobrobit Libijaca. Sjedinjene Američke Države u kojima je najveći dio od oko 33 milijardi dolara doduše spominju kako se još moraju “riješiti neka formalna pitanja”, ali kako će se naći načina da se pomogne pobunjenicima.

Načelno, baš kao što je Savjet bezbjednosti rezolucijama 1970. i 1973. zamrznulo novac Libije, novom rezolucijom bi moglo početi njegovo odmrzavanje. No nije isključeno kako će svjetska zajednica čekati da u Libiji budu demokratski izabrani novi predstavnici prije nego što donese takvu rezoluciju. Zapravo će se i tako “osloboditi” tek dio sredstava: rezolucijama je zabranjen promet nad svom imovinom porodice Gadafija, državnim investicijskim fondom LIA, libijskom bankom za spoljnu razmjenu LFB, libijskim fondom za investicije u Africi i libijskom naftnom kompanijom LNOC.
Kada je riječ o novcu kojeg su Gadafijevi sklonili u arapske zemlje – golemo je pitanje kada će i da li će ikad on biti vraćen novoj vlasti Libije. Ali njima je pak potreban novac odmah – i za obnovu naftnih kapaciteta i za politički mir u zemlji.
Naravno, i za vrijeme borbi su – prije svega evropski naftni koncerni, talijanski ENI i francuski Total – pomagali pobunjenicima i nema sumnje kako će to činiti i dalje. Zato su na vijest o ulasku pobunjenika u Tripoli i akcije tih kompanija skočile – Enijeve za šest, Totalovih za 2,2%. Narasle su i vrijednosti austrijskog OMV-a, makar iz te kompanije tvrde kako “nemaju kontakte s pobunjeničkim vijećem”. Tu su i druge nacije koje žele doći u Libiju: manje je poznato kako je jedan od glavnih isporučioca oružja za pobunjenike bila – Poljska, kako objavljuje tamošnja novinska agencija PAP.

S druge strane – i ako postojeći savjet na čijem je čelu Mustafa Abdul Džalil zadrži dominantni položaj u Libiji nakon Gadafija, to nije dobra vijest za čitav niz drugih zemalja. U Libiji je aktivan i brazilski Petrobras, prije pobune je djelovalo oko 75 kineskih kompanija sa oko 36 hiljade zaposlenih u pedesetak projekata, a tu je naravno i bivši najbliži saradnik Gadafijevog režima: Rusija.
Aram Šegunts, generalni direktor rusko-libijskog poslovnog savjeta je siguran kako će pobjednici diktirati i poslovni život buduće Libije: “Mi smo potpuno izgubili Libiju. Naše kompanije će izgubiti sve jer će NATO spriječiti da one i dalje djeluju u Libiji.” Poslovni.hr