Kontrola cijena hrane kontraproduktivna, tvrde eksperti

08.04.2008. / 11:00

VAŠINGTON,  Od Argentine i Venecuele do Rusije, Kine i Tajlanda, vlade se suočavaju sa izazovom da na rastuće cijene hrane odgovore uvođenjem kontrole cijena – njihovim utvrđivanjem ispod nivoa tržišne cijene – u nadi da će tako bar malo rasteretiti budžet građana i izbjeći socijalno nezadovoljstvo. 
 Međutim, iskustvo ranijih kriza pokazuje da takve mjere ne utiču na promjenu tendencije cijena i da čak mogu da dovedu do suprotnog efekta, upozoravaju ekonomisti Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i drugih međunarodnih agencija, zalažući se, umjesto toga, za pružanje pomoći siromašnima i oštrije monetarne mjere za suzbijanje inflacije. 
 “Vlade treba fokusirano da djeluju, prije direktnim subvencijama za siromašne nego za čitavu zemlju”, izjavio je ekonomista Svjetske banke Don Mičel, objasnivši da bi pomoć u hrani za siromašne bila “daleko efikasnija i održivija od opštih koraka na nacionalnom nivou”.
 Premda su cijene hrane u porastu od 2001, ta situacija se prošle godine poklopila sa naglim poskupljenjem nafte, pa su mnoge vlade posegle za brzim rješenjima po starom receptu. Za mnoge je kontrola cijena bila najbrža, najlakša i najpopularnija mera, prenio je Rojters.
 U Kini, na primjer, gdje je inflacija na najvišem nivou za 11 godina, vlasti su uvele kontrolu cijena niza proizvoda – od rezanaca do mlijeka – označivši je privremenom intervencijom da bi se suzbila sve viša inflacija. To je prvi put za više od deset godina da vlada u Pekingu interveniše na tržištu hrane.  
 Tajlandska vlada preduzima slične korake za pojedine prehrambene artikle, a u Rusiji vlada pokušava da zaustavi rast cijena hljeba, jaja i mlijeka.
 Prema podacima Svjetske banke, 21 zemlja u svijetu je uvela kontrolu cijena osnovnih namirnica.
 Međunarodni ekonomisti, međutim, upozoravaju da kontrola cijena i druge intervencije dovode do poremećaja tržišta, kao što su smanjena ponuda i nestašice, jer obeshrabruju domaću proizvodnju, preradu i trgovinu. Time se ujedno sprečavaju tržišna rješenja za problem. 
 Neke zemlje su se već uvjerile da je to istina. Argentina, koja je uvela izvoznu carinu na žitarice povrh kontrole cijena hrane na domaćem tržištu, uzdrmana je nacionalnim protestima poljoprivrednika, koji su nezadovoljni kontrolom cijena, ali i nestašicom mesa i mlječnih proizvoda i paralizom izvoza žita.
 Vlada Malezije je najavila preispitivanje odluke o kontroli cijena dvadesetak namirnica – uključujući mlijeko, so, pšenično brašno i riža – zbog toga što je ona dovela do teških nestašica i procvata šverca.
 Stručnjaci tvrde da kontrola cijena može da uspije samo ako pokriva namirnice koje su mala stavka u ukupnom budžetu domaćinstva ili ako se uvodi na kratak rok. Ako kontrola cijena predugo traje, rastu i izgledi za skokovito i destabilizirajuće uvećanje cijena.
 U siromašnim zemljama, gde hrana čini veći dio svakodnevne potrošnje, globalno poskupljenje hrane ima veći uticaj, pa je pravi odgovor tim presudniji, ukazuju eksperti SB.
 Američki predsjednik Ričard Nikson je 1971. godine uveo tromjesečno zamrzavanje plata i cijena da bi ukrotio inflaciju koja je tada bila iznad četiri odsto. Privremeno zamrzavanje trajalo je skoro 1.000 dana i do ukidanja kontrole cijena i plata u aprilu 1974. američka inflacija je premašila 10 odsto.  
 Vladini zvaničnici u Kini i drugim zemljama u razvoju ističu da su sadašnje mjere kontrole cijena privremene i da neće izazvati dugoročne probleme. Kineska vlada je u januaru saopštila da intervencija “nije zamrzavanje cijena”, već korak da se zaustavi “nerazumno” povećanje cijena i smanje “inflatorna očekivanja javnosti”.
 “Uopšte , ne volimo kontole cijena”, izjavio je glavni ekonomista MMF-a Sajmon Džonson. On je, ipak, dodao da MMF ponekad uvažava potrebu da se ublaže efekti šokova i uspori prebacivanje krajnjeg efekta na potrošače. Tanjug