Capital.ba

Da li siromašni narodi Balkana finansiraju bogati Zapad – „Superhik“

10.03.2020. / 14:03

Energetski i uvoznički lobiji uporno promovišu da se BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija ugledaju na Hrvatsku politiku podsticanja proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora, ali na primjeru Hrvatske vidimo kako građani nepotrebno, sa 250 miliona eura godišnje subvencionišu stranu industriju obnovljivih izvora energije (OIE), a država postaje gubitnik.

Piše: Tripko Krgović, član Savjeta Udruženja manjinskih akcionara energetskog sektora (UMAES) Republike Srpske i član Odbora direktora DUIF Kristal invest Banja Luka

Hrvatski građani, kupci električne energije u cijeni plaćaju naknadu za emisiju CO2 od 25-30 EUR/toni (ovdje ćemo to zanemariti zbog pojednostavljenja, jer u Hrvatskoj je zanemarljiv udio proizvodnje električne energije iz uglja) i naknadu za obnovljive izvore u iznosu od 10,5 lipa po kWh (tzv. ”poticaji”). U 2018. godini prikupljeno je naknade za obnovljive izvore 1.602.336.050 kn ili 216.531.898 eura.

Instalisana snaga postrojenja „povlaštenih proizvođača“ u Hrvatskoj, koji primaju naknadu za obnovljive izvore, je 829 MW.

Snabdijevači, uglavnom „Hrvatska elektroprivreda“ (HEP), su dužni otkupiti (Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji) svu energiju od „povlaštenih proizvođača“ po cijeni od 0,42 kn/kWh (56,7 EUR/MWh). Ta je cijena veća je od tržišne, gdje se može kupiti oko 25 odsto jeftinija električna energija.

U 2018. godini otkupljeno je 2.480.952.380,95 kWh  energije od „povlaštenih proizvođača“ za iznos 1.042.000.000 kn (140.810.810 EUR) – (izvor: Godišnji izvještaja Hrvatskog operatora tržišta energije za 2018. www.hrote.hr).

Dakle, računica nam kaže da hrvatski građani godišnje izdvoje nešto preko 216 miliona eura za “poticaje”, kao i dodatnih 35 miliona eura kroz razliku u cijeni plaćene u odnosu na stvarne tržišne cijene struje, što ukupno čini čak 250 miliona eura godišnje.

Danas se elektrane (vjetar i sunce) grade po cijeni od oko jedan milion eura za jedan megavat instalisane snage. Trenutno HEP radi vjetroelektranu za 1,16 mil. EUR/MW i solarnu elektranu za 0,86 mil. EUR/MW, i to bez podsticaja.

Iz navedenih podataka slijedi da bi Hrvatska, odnosno HEP, od prikupljenih “poticajnih” sredstava za obnovljive izvore za 3,29 godine mogla isplatiti (izgraditi) sve do sad izgrađene obnovljive izvore električne energije!

Daleko najveći „povlašteni proizvođači“ su vjetroelektrane. Slijede tri citata iz zaključka članka „Hrvatsko tržište energije proizvedene iz vjetroelektrana“ Instituta za javne financije,  iz januara 2018. godine.

  • Prosječna cijena električne energije u 2015. isplaćena povlaštenim proizvođačima u sistemu poticaja bila je triput viša od godišnjeg prosjeka cijena električne energije na Hrvatskoj najbližim berzama električne energije.
  • U vjetroelektranama je zaposlen minimalan broj ljudi jer je ta djelatnost izrazito kapitalno intenzivna, bez posebne potrebe za radnom snagom, pa uglavnom imaju po jednog zaposlenog (obično direktora), a dio ih uopšte nema zaposlenih. Iako na prvi pogled zvuči nevjerojatno da društva posluju bez zaposlenih, zakonodavni okvir više ne propisuje obvezu zapošljavanja radi obavljanja registrovane djelatnosti…
  • Ulaganje u vjetroelektrane je profitabilan i siguran posao, a poticaji koji se isplaćuju povlaštenim proizvođačima su izdašni i visoki.

U istom članku se navodi, a što se da provjeriti iz javno objavljenih finansijskih izvještaja, da društva („povlašteni proizvođači“) iz vlastitih izvora, u prosjeku finansiraju samo 14 odsto uloženih sredstava, a 86 odsto finansiraju iz tuđih izvora, uglavnom dugoročnim kreditima kod domaćih banaka.

Iz svega gore navedenog slijedi da hrvatski građani, nelogično, sa velikim novcima (naknada za obnovljive izvore) subvencionišu razvoj zapadne industrije OIE i finansijski pomažu, uglavnom, strane investitore (kroz depozite u bankama), koji pritom kreiraju neznatan broj radnih mjesta u zemlji.

Na jedan njihov uloženi euro, građani im pozajmljuju 7,14 eura!

Od ukupno 15 aktivnih „povlašćenih proizvođača“, najekstremniji primjer je „Selan“, u vlasništvu Njemaca, a koji nam pokazuje da pozajmljeni dio uloženih sredstava iznosi čak 96 odsto, uz godišnji povrat na sopstvena sredstva (ROE) od nevjerovatnih 220 odsto!

Sada vam postaje jasno zašto je u naslovu „Superhik“ (junak iz roman Alan Ford koji krade siromašnima i daje bogatima).

Znači, umjesto da HEP, odnosno država, bude „povlašteni proizvođač“ i u 3,29 godine isplati svoje ulaganje (nakon toga je sve čista dobit), Hrvatska sklapa 12-godišnje ugovore (sa garantovanim cijenama) sa „povlaštenim proizvođačima“. Ti proizvođači za 12 godina jako dobro zarade, bez rizika, isplate ulaganje i nakon tog perioda ostaju im vjetroelektrane sa koncesijama. Suludo.

Ako bi, od tih 12-godišnjih ugovora oduzeli 3,29 godine (potrebne za izgradnju 828,3 MW), naknada za obnovljive izvore za preostale godine u iznosu od enormnih 2,1 milijardu eura ((12-3,29) x 250) je novac koji hrvatski građani poklanjaju uglavnom stranim investitorima.

Da li države regiona, BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija treba da se ugledaju na primjer Hrvatske, što energetski i uvoznički lobiji uporno promovišu, ili da se poučene hrvatskim fijaskom, umjesto razvoja strane industrije OIE okrenu razvoju sopstvene industrije obnovljivih izvora, a u slučaju Republike Srpske, prije svega, izdašnim hidro potencijalima?

Share Tweet Preporuči

Tagovi:

Povezane vijesti

Komentari

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu info@capital.ba

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Komentari na članak: Da li siromašni narodi Balkana finansiraju bogati Zapad – „Superhik“

  1. Siniša

    Odličan članak. Pošto je zakonom RS regulisano otkup OiE, otkup bi trebao da to bude samo za građane RS/BiH motiv tome je naveden članku. Hidro potencijal treba da se iskoristi, ali ne treba da se grade mini hidroelektrane pošto one više utiču na prirodu negativno nego što donose koristi.

  2. Stevo

    Odličan tekst koji promoviše naše interese! Takvih je malo.

  3. Ivan

    Malo koji energetski portal će prenjet ovaj članak jer su uglavnom produžena ruka energetskih i uvozničkih lobija iz ovog članka :(

  4. Denis Vengust

    Super komentar!
    Ali cak i to je samo dio istine o najvecjoj prevari sadašnjosti zvani zeleni/obnovljivi izvori trgovina te dogmatski ideologiji o “globalnom zagrijavanju” koja rusi sve pred sobom, da medju ostalim omogucava bogacenje privatnim porezom zvanim CO2 emisijski kuponi.
    Vjetroenergija ne samo da je skupa, nego i vrlo nepouzdana, sto indirektno prourokuje jos dodatne ogromne indirektne troskove, koji nisu ukljuceni u njenoj ionako previsokoj zagarantovanoj (subvencioniranoj) otkupnoj cijeni. Zbog velikih nisanja u obimu duvanja vjetra je npr treba obezbjediti – placati dosta visu rezervu iz stabilnih izvora, pojacati prenosnu mrezu, izgraditi dodatno infrastrukturo do vjetroelektrana, placati razgradnju istih na kraju njihove dosta kratke zivotne dobi..
    A razlog velikog pritiska na izgradnju VE je jak lobi proizvodjaca vjetroelektrana, prije svega njemackih. U njemackoj vlada velik otpor prema gradnji novih VE, koje izdaleka nisu tako zelene kao sto se dogmatsko tvrdi (samo koliko ptica pobiju), propadaju puno brze nego se trvdilo prilikom izgradnje i unistavajo krajolik. A najveci problem je, da je zbog njih struja u Njemackoj 4x skuplja nego u BiH, uspkos sto ciljevi “Energiewende” ni izdaleka nisu postignuti!
    Tako dazbog glomaznih proizvodnih kapaciteta proizvodjaca jaku pritiscu na ostale drzave, da i njih zaseju sa skupocjenim ne samo nekoristnim nego stetnim vjetrenjacama!
    Tako da cak i kad su u pitanju domaci investitori, se u stvari vecina novca prelije u inostranstvo, jer je daleko najbitniji trosak sama proizvodnja vjetroelektrana, koja se onda otplacuje kroz astronomske garantovane otkupne cijene električne energije.

  5. Damir

    Nakon komentara Slovenaca evo objave i iz Hrvatske.
    Drago mi je da se javnost u regiji budi i počinje razumijevati priču oko obnovljivih izvora. Zarade u obnovljivim izvorima energije (OIE) mogu biti ogromne, kad netko ima 220% povrat na kapital (primjer iz članka) sigurno utječe na medije. Koliki je tek utjecaj zapadne industrije OIE!