BANJALUKA – Republika Srpska i njene insitucije nisu pronašle mehanizam koji bi bio uspješan u borbi protiv onih poslodavaca u realnom sektoru koji dio plata svojim radnicima isplaćuju u gotovini, na ruke ili u koverti, praveći tako štetu i državi kroz utaju poreza, ali i samim radnicima koji ostaju uskraćeni za dio doprinosa.
Nedavno se navršilo dvije godine kako je Poreska uprava pokrenula kampanju „Deblja koverta, tanja penzija“, sa ciljem da se poveća svijest radnika o značaju plaćanja doprinosa na cjelokupnu mjesečnu platu.
Međutim, reakcije na drugoj strani nije bilo.
Radnici, koji su identifikovani kao nosioci borbe protiv ove pošasti nisu mogli da se nose sa pritiskom i eventualnim posljedicama čime su prećutno dali saglasnost svojim poslodavcima da ne mijenjaju obrazac.
To nam je potvrđeno i u Poreskoj upravi Republike Srpske.
„Problem pri vršenju kontrola predstavlja činjenica da radnici, iz straha da ne ostanu bez posla, uopšte ne sarađuju sa inspektorima, odnosno izjavljuju da je iznos koji dobiju na svoj tekući račun, cjelokupan iznos njihove mjesečne plate“, navode oni.
Pojašnjavaju da inspektori u kontroli uzimaju izjave od radnika, odnosno traže od radnika da se izjasne koliko tačno iznosi njihova mjesečna plata, ali da su radnici u tom slučaju prilično disciplinovani na svoju štetu.
„Velika većina radnika izjavljuje da je iznos koji dobijaju na tekući račun njihova cijela plata. Pozivamo one koji dio svoje mjesečne plate dobijaju u gotovini da sve takve slučajeve prijave Poreskoj upravi RS i da sarađuju sa inspektorima te da na taj način misle na svoju budućnost“, kažu oni.
Inače, u slučaju da se ova pojava otkrije i dokaže, poreskom obvezniku se obračunava i nalaže plaćanje punog iznosa poreza i doprinosa na lična primanja koja su stvarno isplaćena.
Takođe, protiv firme se pokreće prekršajni ili krivični postupak u zavisnosti od visine utajenih poreza i doprinosa.
Kako saradnje sa radnicima nema, poreznici moraju da „češljaju“ finansijske izvještaje.
Tako akcenat stavljaju na one firme koji prijavljuju radnike na minimalan ili ujednačen iznos plate, gdje se vrši analiza odnosa dobiti i broja prijavljenih radnika na minimalnu platu.
Pored toga, neki od indikatora prilikom planiranja kontrola su im i kada broj prijavljenih radnika nije u proporciji sa prihodima iskazanim u godišnjim izvještajima, ali i kada iznos plata na poreskoj prijavi odstupa od prosječne plate za određen stepen stručne spreme, kao i kada je radnik prilikom promjene poslodavca pristao na manju mjesečnu zaradu.
Sindikat: Rješenje opšti kolektivni ugovor
Međutim, kakav je finansijski efekat toga, nisu otkrili.
U Savezu sindikata Republike Srpske rješenje vide u donošenju Opšteg kolektivnog ugovora koji treba da usaglase socijalni partneri.
Na osnovu njega se donose granski kolektivni ugovori a zatim i posebni koji se potpisuju između sindikata i uprave preduzeća.
Tim aktima bi svako radno mjesto bilo vrednovano po stručnoj spremi i imalo bi svoj koeficijent koji bi se množio sa cijenom rada.
„Mi od toga nemamo usvojeno ništa. Postoji samo jedna najniža plata koju radnik mora da primi a to je u ovoj godini 700 KM. Svaki poslodavac koji isplati najnižu platu ispunio je svoju zakonsku obavezu i tu se priča završava“, kaže za CAPITAL Danko Ružičić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu.
On napominje da je isplatom dijela plate u gotovini Vlada izgubila porez na platu kao i prihode za Fond PIO, Fond zdravstvene zaštite, Fond dječije zaštite i Zavod za zapošljavanje RS.
Sa druge strane radnici gube dio doprinosa zbog čega ne mogu dobiti penziju sa kojom će moći živjeti.
„Sve dok poslodavci ne prihvate da potpišu kolektivne ugovore i tako ostvare svoju ustavnu i zakonsku obavezu mi nećemo ovaj problem riješiti“, kazao je Ružičić.
Poslodavci: Plaćamo državu da nas štiti od nelojalne konkurencije
U Uniji poslodavaca Republike Srpske nedavno su se izjasnili da platama nije mjesto u opštem kolektivnom ugovoru.
Kažu da sa Ministarstvom finansija vode pregovore oko uvođenja minimalne poreske osnovice za svaku granu privrede, a što bi mogao biti dio rješenja.
„U svakom slučaju plaćamo državu da nas zaštiti od nelojalne konkurencije koja nas svojim ponašanjem ugrožava“, zaključio je Trivić.
Tvrde da postoje grane privrede koje su u potpunosti naklonjene ovakvim poslovnim navikama.
„Najbolji primjer je građevinarstvo koje je u potpunosti u sivoj zoni, što se jasno vidi po prosjeku plata. I u oblasti saobraćaja situacija je veoma slična. Stvari na bolje se mijenjaju u ugostiteljstvu gdje se bilježi rast uplate doprinosa jer radnici to zahtijevaju“, kaže predsjednik Unije Saša Trivić.
CAPITAL: Dejan Tovilović
9 komentara
Molimo Vas da pročitate sledeća pravila prije komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu info@capital.ba
Ovo je gotovo nerjesiv problem, uvijek bio i uvijek ostace
Evo jedan prijedlog, porez na dobit neka bude u visini doprinosa?
Ako vlasnici isplaćuju sebi redovnu mjesečnu dividendu, a nemaju značajno povećanje lične imovine u smislu ulaganja, a uz to radnici firme imaju redovno polaganje novca na račun u banku, to je onda prvi indikator da se nešto neobično redovno dešava.
Svi gledaju prvo u radnike, a niko ne gleda tok novca kod vlasnika.
“Radnici treba da prijave poslodavca i na taj način misle na svoju budućnost.” U ovako pravno “uređenoj” zemlji je ovo teški crnjak.
Kažu prijavite poslodavca i država će ga kazniti i moguće dovesti u stečaj. Ovako mnogi teško posluju uslijed prevelikih nameta kao i loših uslova poslovanja. naprimjer s istim kamionom na zapadu prevezete tri puta više tereta a to znači i tri puta veći prihod. Još kad se zna da su tamo troškovi prevoza po toni /kilometar dosta manji lako se izračuna da se tamo mogu isplatiti višestruko veće plate za isto prevezeno tona/kilometar.
Da bi nesto uspjelo mora da bude interesa.
Muškarac ima pravo na starosnu penziju kad navrši najmanje u:
2018. godini 60 godina i šest mjeseci života i 35 godina i šest mjeseci staža osiguranja,
2019. godini 61 godinu života i 36 godina staža osiguranja,
2020. godini 61 godinu i šest mjeseci života i 36 godina i šest mjeseci staža osiguranja,
2021. godini 62 godine života i 37 godina staža osiguranja,
2022. godini 62 godine i šest mjeseci života i 37 godina i šest mjeseci staža osiguranja,
2023. godini 63 godine života i 38 godina staža osiguranja,
2024. godini 63 godine i šest mjeseci života i 38 godina i šest mjeseci staža osiguranja,
2025. godini 64 godine života i 39 godina staža osiguranja,
2026. godini 64 godine i šest mjeseci života i 39 godina i šest mjeseci staža osiguranja”,
Za 20 godina kad budem trebao da idem u penziju vjerovatno ce starosni prag za odlazak u penziju biti 75 godina
i svake godine se povecava starosni prag jer svaka godina vise davanja je godina manje dobijanja i ocito je da
bi PIO bio najsretniji da se samo uplacuje a da se radni staz zavrsi kad i zivot istog.
Zato nema interesa da radnik prijavi poslodavca koji mu isplacuje dio plate na ruke
Rjesenje ovog “problema ” bi moglo biti sasvim jednostavno promjenite sistem isplate penzija
Omogucite da se novac koji se uplacuje za penzije moze u cijelosti podignuti onog momenta kad radnik ode u penziju
njemu ili njegovoj porodici(u slucaju smrti prije odlaska u penziju) uvecan za procenat inflacije za sve te godine.
U tom slucaju drzava bi izgubila interes da dize starosnu dob za odlazak u penziju a radnici bi dobili interes da dobiju
citav iznos plate na racun .
Porezi i doprinosi na platu se kreću u rasponu od 60-70 % u odnosu na neto platu, što okvirno znači da na neto platu od 1.000 KM poslodavac mora U IME RADNIKA – da plati oko 1.700 KM. Dakle radnik poslodavca košta 1.700 KM – tj svih 1.700 KM su plata ( tj bruto plata radnika ), od kojih država naređuje zakonom poslodavca da MORA da plati tih 700 KM kao doprinose i poreze.
Porez na dobit je 10 %. Poslodavac plati 10 % poreza na dobit i ima neto dobit koju može da koristi kako hoće.
Formalno pravno, kad poslodavac isplati sebi dobit u novcu, i određeni dio novca preda svome radniku, to je formalno pravno poklon, a suštinski plaćanje radniku djela plate u gotovini radi izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa.
Ukoliko vidimo u kakvom stanju nam je zdravstveni sistem ( tj šta dobija radnik od uplate doprinosa za zdravstvo ), te da je upitno da li će postojeći radnik uopšte dobiti svoju penziju ( budući da se njegove uplate za penziono samo proslijeđuju postojećim penzionerima ) – onda se stvara pitanje – koliko je opravdano da radnik koji ima veću platu od prosječne uopšte plaća pune poreze i doprinose.
Rješenje treba da se traži uzimajući u obzir ove činjenice.
Prvo – regulisati isplatu plate iz dobiti – oporezivati je sa nekom stopom između navedenih – recimo 30-40 % – za platu koja se vezuje za isplatu iz dobiti i koja je potpuno legalna- da se taj dio plaćanja tretira kao bonus radniku – ovo je model koji funkcioniše u svim razvijenijim privredama – koje motivišu radnike učešćem u dobiti.
Drugo – praviti razrede plaćanja doprinosa – s povećanjem plate, ili smanjivati procente doprinosa, ili davati prava na bolju zdravstvenu uslugu ili preusmjeravanje veće uplate u penzioni fond – u privatne penzione fondove.
Kako je donijeta uredbu o najnižoj plati donese se i uredba o najnižim doprinosima pa neka npr. poslodavci uplaćuju iste doprinose za onoga kome daju 700 KM i onoga kome daju 2000 KM pa će i onaj što je radio za 700 KM imati “pristoju penziju”. Na “kreativnost” u izbjegavanju plaćanja obaveza odgovoriti sa “kreativnim” zakonskim rješenjima.
Dajte inspektorima plate tako da eventualno mito koje bi ga “odobrovoljilo” ne bude isplativo uz istovremenu pretnju sankcijom zatvora i novčane kazne koja bi poništila svu “dobit” i onome koji daje i onome koji prima mito”.
Radniku koji pristane da prijavi isplatu u koverti i pristane da bude “agent” za inspekciju i pri tome ostane bez posla dajte platu u iznosu trenutne plate (ili recimo i 20% veću) sve dok ne odluči da se ponovo zaposli, pa da vidiš kako će prštati prijave. A za cijenu 5 – 6 ovakvih “agenata” brzo bi se uredilo poslovanje samo da se pročuje da svaki radnik može biti “agent” inspekcije. Nije UDBA bila ni luda ni glupa.
Ukoliko postoji volja, postoji i način!
Nema volje države…