Capital.ba

Kako se Republika odužuje borcima: U ratu prvi, u miru posljednji

07.11.2018. / 13:18

BANJA LUKA, Republika Srpska, tačnije njene institucije i nosioci funkcija u političkom sistemu, neprekidno se hvale samostalnošću i samoodrživošću Republike Srpske.Govore da je ona bolji dio BiH često pri tome pominjući i zasluge boraca koji su stvorili Republiku. 

Međutim zahvalnost se pokazuje djelima, a ne riječima, zato ćemo ovdje sagledali stvarnu situaciju i stanje u oblasti boračko-invalidske zaštite, odnosno pokazati koja sve prava boračke kategorije ostvaruju u Republici Srpskoj i kako im se Republika odužuje.

 Prava boračkih kategorija u Republici Srpskoj ostvaruju se po osnovu Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske koji je donesen 1993. godine. Vremenom je pretrpio više izmjena i dopuna, tokom kojih je zakon poboljšavan i unapređivan. Obično su prava boračkih kategorija povećavana, ali su nekim izmjenama Zakona ova prava i umanjivana. Međutim ono što šira javnost ne zna, pa čak ni dio boračke populacije, jeste da institucije Republike Srpske pokušavaju na vrlo suptilne načine umanjiti prava boračkih kategorija, odložiti njihovu primjenu, što često i rade, a da šira javnost toga nije ni svjesna.

Zagarantovane penzije

Republika Srpska je 2008. godine izmjenama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju demobilisanim borcima Republike Srpske dala zagarantovane penzije u tadašnjem iznosu od oko 480 maraka. Zagarantovane penzije imali su borci prve i druge kategorije i njihova penzija nije mogla biti niža od ovog iznosa. Međutim nakon četiri godine, ista Vlada i Skupštinska većina ukinula je borcima zaštićene penzije i time velikom broju njih smanjila penzije. Pri tome se direktno ukinuli pogodnost koju su borci iskoristili i otišli u penziju računajući da će imati minimalno 480 maraka penzije.

Tim su borci direktno prevareni jer su neki od njih, da su znali da će im biti ukinute zagarantovane penzije, sigurno mogli raditi još nekoliko godina i time ostvariti penziju u većem iznosu nego što im je ostao nakon ukidanja zagarantovane penzije. Pošto je u to vrijema prodat Telekom Republike Srpske vjerovatno su zagarantovane penzije jednim dijelom isplaćivane i od para iz Telekoma, a kad su one potrošene, nestale su i penzije. Ukidanjem zaštićenih penzija svaki borac je zakinut za 100 – 200 maraka mjesečno.

Zakon o pravima boraca Republike Srpske

Tada je kao svojevrsna kompenzacija za ukinute penzije uveden borački dodatak na mjesečnom nivou koji je od 2007. godine do tada isplaćivan isključivo na godišnjem nivou. Međutim mjesečni borački dodatak nije mogao nadomjestiti iznos umanjene penzije jer za borca prve kategorije mjesečni borački dodatak iznosi 80-90 maraka, zavisno od broja mjeseci provedenih u ratu. Pošto institucije Republike Srpske zakidaju boračke kategorije gdje god stignu i ovdje je napravljena anomalija.

Naime mjesečni borački dodatak isplaćuje se borcima od prvog januara slijedeće godine nakon što borci navrše 60 godina. To u stvari znači da borac u januaru ili fabruaru jedne godine napuni 60 godina, ali da mjesečni borački dodatak počinje dobijati tek od 01. janura naredne godine, što znači da je zakinut za 10 ili 11 boračkih dodataka odnosno blizu 1000 maraka. A takvih je boraca mnogo. Najmanje je onih koji su zakinuti za jedan borački dodatak.

Godišnji borački dodatak primaju samo borci prve i druge kategorije. Iznos za ovaj dodatak je nešto veći nego mjesečni borački dodatak, iznosi oko 120 KM godišnje, ali se isplaćuje samo borcima 1. i 2. kategorije. Po mišljenju lica upućenih u ovu oblast ovo je greška jer su dodatkom trebali biti u srazmjernom iznosu obuhvaćeni i borci 6. i 7. kategorije. Razlog za to je veliki broj boraca koji su se u borbene jedinice uključili tek sredinom rata, zbog godina života ranije nisu ni mogli, a bili su u elitnim jedinicama Vojske i Policije Republike Srpske i po doprinosu koji su dali u ratu sigurno zaslužuju višu kategoriju borca. Međutim, kategorija se određuje po vremenu provedenom u ratu, a ne po datom doprinosu.

Dupli ratni staž

Veliki problem pa i apsurd sa kojim se susreću demobilisani borci jeste i pitanje duplog ratnog staža. Prema Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju ratni staž boraca upisuje se u njihove radne knjižice kao dupli radni staž. To znači, na primjer ako je borac učestovao četiri godine u ratu, u knjižicu mu se upisuje osam godina radnog staža. Međutim za ovaj radni staž borci nemaju uplaćene doprinose što u praksi izaziva sljedeću situaciju. Borac koji ima 32 godine radnog staža, a u ratu je proveo četiri godine, ima u radnoj knjižici upisano osam godina radnog staža na osnovu rata, tako da ima ukupno 40 godina radnog staža, te zbog toga mora ići u penziju.

Međutim penziju će dobiti samo na osnovu 32 godine radnog staža za koje su mu uplaćeni doprinosi, a za osam godina po osnovu učešća u ratu neće ništa dobiti! To u stvari znači da su borci koji su učestvovali u ratu kažnjeni prilikom odlaska u penziju. Bilo je više pokušaja, prije svega Boračke organizacije RS, da se zakon promijeni, da se borcima omogući ili da se odreknu ovog staža, ili da im se uplate doprinosi za vrijeme provedeno u ratu, ali ništa od toga nije realizovano. U ovom slučaju u prednosti su oni koji nisu učestvovali u ratu jer mogu raditi 40 godina bez smetnji i ostvariti punu penziju.

“U ovom momentu je dupli ratni staž samo otežavajuća okolnost a nikako privilegija stvaraocima Republike Srpske. Samo kada na njega budu uplaćeni doprinosi i bude osnov za ostvarivanje penzije biće privilegija”, mišljenja je predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije opštine Gradiška Milovan Gagić.

Danas Republika Srpske propisuje da bilo koje lice minimalnu penziju može ostvariti sa najmanje 15 godina uplaćenog radnog staža. Nevladine organizacije tražile su, i ovaj put uz najveće insistiranje Boračke organizacije, da se svim borcima prve kategorije starijim od 65 godina omogući da ostvare pravo na minimalnu penziju, a takvih je nekoliko hiljada.

Međutim Vlada je obećala da će pronaći rješenje, ali je i ovdje napravila loš izuzetak. Odlučila je da borcima iz ove grupe od polovine pa do kraja 2018. godine isplaćuje jednokratne pomoći umjesto zagaranotvane penzije. Još niko ne zna da li će se ovaj proces i kako nastaviti u 2019. godini.

Ovo je još jedno u nizu na brzinu smišljeno predizborno gašenje požara – kupovina jeftinih glasova a ne sistemsko trajno rješenje kroz penzionisanje ovih napaćenih stvaraoca RS “ ,kazao je Gagić za naš sajt.

Stambeno zbrinjavanje

Jedna od obaveza prema boračkim kategorijama koju je Republika Srpska preuzela na sebe jeste stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca (PPB) i najtežih ratnih vojnih invalida odnosno invalida (RVI) od 1-4 kategorije. Pravo na stambeno zbrinjavanje imaju sve porodice poginulih boraca ili ratni vojni invalidi pomenutih kategorija koji su stambeno nezbrinuti. Ukoliko su lica iz ovih boračkih kategorija sama ranije riješila problem stambenog zbrinjavanja imaju pravo na nepovratna novčana sredstva u iznosu od 8.000 maraka.

Međutim u praksi ovaj program ne teče idealno. Krajem 2007. godine Republika Srpska je usvojila Poseban program stambenog zbrinjavanja kojim je predviđeno da se za tri godine 2007-2010 stambeno zbrinu sve nezbrinute PPB i RVI 1-4 kategorije. Tada je to urađeno u saradnji sa Boračkom organizacijom Republike Srpske i potpisan je sporazum kojim je trebalo biti stambeno zbrinuto (dodjelom stambene jedinice ili nepovratnih novčanih sredstava) ukupno 5606 korisnika iz čitave Republike. Problem je što ovaj program još uvijek, ni nakon 11 godina, nije završen. Istina, urađen je najveći dio posla, ali je istina da ono što je trebalo biti gotovo za tri godine nije završeno ni za 11 godina. Tako da se predstavnici institucija i vlasti ne mogu hvaliti ovim projektom, iako to uporno čine, jer on jednostavno nije završen.

Pored toga Program stambenog zbrinjavanja mora se nastaviti i u narednom periodu jer je još jedan broj korisnika ostao stambeno nezbrinut, ali se ova aktivnost na osnovu različitih izgovora odlaže. Još 2014. godine formirana je radna grupa za izradu nove Uredbe o stambenom zbrinjavanju, a u njen sastav, osim predstavnika Vlade ušli su i predstavnici nevladinog sektora. Zadatak ove radne grupe bio je da donese novu Uredbu o stambenom zbrinjavanju po kojoj će se nastaviti program stambenog zbrinjavanja.

Iako je planirano da Uredba o stambenom zbrinjavanju bude donesena 2015. godine, iako je tekst Uredbe napisan, ona nikada nije bila na razmatranju i usvajanju u Vladi RS. Navodni razlog je bio je to što nije poznat precizan broj korisika, odnosno lica koja bi trebala biti stambeno zbrinuti! Kao da je Vladi Republike Srpske problem, u saradnji sa opštinama i gradovima Srpske, napraviti spisak ili pregled lica koja su stambeno nezbrinuta. Očigledno je da nema finansijskih sredstava ili volje da se ovaj program završi do kraja. Očigledno je da će stambeno zbrinjavanje dočekati neku novu Vladu koja će možda imati razumjevanja za ove probleme.

I ovo pitanje prokomentarisao nam je Milovan Gagić koji se više godina, kroz rad Boračke organizacije, zalaže za poboljšanje položaja boračkih kategorija stanovništva.

“Konkurs za stambeno zbrinjavanje je 2007. bio oglašen u jako kratkom periodu od 15 dana. Svi pripadnici ove populacije koji nisu imali nekog da im to javi su ostali uskraćeni za stambeno zbrinjavanje, ali su zato drugi, bogatiji, na vrijeme saznali i prepisali imovinu na druge i dobili stambenu jedinicu kao stambeno nezbrinuti. Sad imamo jedne koji ima se ruši kuća na glavu i druge koji imaju po dvije kuće i stan”, prokomentarisao je Gagić.

Revizija boračkih prava

Revizija boračkih prava je redovan proces koji vrši ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite. Međutim i ovdje postoje brojne anomalije. Vrši se revizija kategorije invalidnosti, a ne načina sticanja invalidnosti. Dakle gleda se prvenstveno da li je neko težak ili lakši invalid, a ne način na koji je stekao invalidnost, odnosno da li je lažni invalid, jer na žalost i takvih je jedan broj. Pored toga proces revizije traje nedopustivo sporo, čak i po nekoliko godina. Invalidi često, nakon što izgube invalidninu ili im bude umanjena, tuže ministarstvo, sud naloži novu reviziju koja ponovo dugo traje i tako ukrug.

“Revizije su samo za one pripadnike boračkih kategorija koji nemaju nekog ili nisu nečiji. Oni koji pripadaju vladajućoj grupaciji ili imaju nekog svog su nedodirljivi. Ni jedan istinski RVI nije na reviziji dobio povećanje prava nego uvijek umanjenje, kao da se podmlađuju ili dijelovi tjela koje su izgubili u ratu narastu “, kazao je Gagić.

Brojni su drugi problemi u oblasti boračko-invalidske zaštite koji se godinama ne rješavaju, kojima se umanjuju i zakidaju boračka prava. Neke od njih ćemo samo navesti i nećemo ih, zbog uštede prostora, detaljno obrazlagati:

Kašnjenje isplate naknade za odlikovanja – većina odlikovanja nosi i određenu nadoknadu koja se isplaćuje jednom godišnje, po zakonu rok je Nova godina, ali se često desi da naknade budu isplaćene tek u aprilu ili martu.

Usklađivanje osnovice za obračun invalidnina sa rastom realnih troškova života, je zakonom definisana obaveza koja se svake godine ne realizuje u potpunosti. Potrebno je mijenjati Zakon o posredovanju pri zapošljavanju kako bi prednost pri zapošljavanju imale boračke kategorije.

Što se tiče sveukupnih izdvajanja za boračke kategorije može se reći da se invalidnine za porodice poginulih boraca (porodične invalidnine) i za ratne vojne invalide (lične invalidnine) redovno isplaćuju, ali da njihov iznos nije ništa veći od iznosa zemalja okruženja, nego je identičan ili manji od njih. Stambeno zbrinjavanje je u većoj mjeri završeno, ali program treba dovesti do kraja. Što se tiče ostalih segmenata iz oblasti boračko-invalidske zaštite i prava boračkih kategorija, situacija je vrlo loša, bolje reći nikakava. Posebno kada je zapošljavanje u pitanju.

“Mišljenja sam da sve što su vlasti uradile u zadnjih 15 godina po pitanju boračkih kategorija nije rađeno u interesu istih nego u političkom i ličnom interesu političkih partija i pojedinaca na vlasti. Donošene su brzoplete i ishitrene odluke i zakonska akta u većini slučajeva radi zavaravanja boračkih kategorija pred izbore ili ostvarivanja nekih drugi interesa “, kazao je Gagić.

b1info.ba

 

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

 

Share Tweet Preporuči

    Tagovi:

    Povezane vijesti

    Komentari

    Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:
    Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]

    Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

    Komentari na članak: Kako se Republika odužuje borcima: U ratu prvi, u miru posljednji

    1. Akcionar

      Pa niste baš detaljno istražili materiju. Što se tiče duplog radnog staža, tačno je da on ne daje nikakvu privilegiju jer nisu uplaćeni doprinosi, ali prema novom Zakonu o radu (Sl glasnik 01/16) radniku ne može prestati radni odnos nakon što napuni 40 godina penzijskog staža, već kad radnik napuni 65 godina života i najmanje 15 godina radnog staža. Penzijski staž se inače sastoji od radnog staža za koji su uplaćeni doprinosi i uduplanog ratnog staža. Prema Zakonu o PIO koji će se morati prilagoditi novom Zakonu o radu, uslov za ostvarivanje starosne penzije je 65 godina života uz min. 15 godina radnog staža ili 40 godina penzijskog staža uz najmanje 60 godina života.
      Odavno se kao delegat u Skupštini BORS zalažem da se svim borcima učešće u ratu prizna kao radni staž i uplate doprinosi makar u omjeru 1:1, u skladu sa dužinom angažovanja u ratu. Dalje, potpuno je nepotrebno zahtijevati da se ponovo omogući odricanje od ratnog staža, jer ne treba da se stidimo svog učešća u stvaranju države, već treba da nam to bude adekvatno vrednovano. Takođe, smatram da svi oni borci koji nisu imali sreće da se zaposle nakon rata, treba da ostvare min. prosječnu penziju u RS nakon što napune 65 godina. Ona bi se djelimično isplaćivala iz PIO na osnovu uplaćenih doprinosa (ukoliko ih ima), a ostatak iz budžeta. Toliko valjda zaslužujemo.
      Borački dodatak ne bi trebao biti godišnji i mjesečni, pa sad imamo da borac V kategorije sa 61 godinom života dobije 3 puta više na godišnjem nivou od borca I kategorije koji ima npr. 59 godina. Dodatak bi se trebao isplaćivati mjesečmo, npr. 1 KM za svaki mjesec učešća u ratu, pa bi npr. za 40 mjeseci učešća dobijali mjesečno 40 KM tj. 480 KM godišnje, i ne bi se ograničio samo na I i II kategoriju, već bi obuhvatio sve borce.
      Nije toliki problem nedostatak novca, koliko se prave ad hok rješenja umjesto sistemskih.