Capital.ba

Jelšingrad – Stečaj i prodaja po svaku cijenu

09.08.2018. / 14:19

BANJA LUKA, Epilog brojnih privatizacija preduzeća u Republici Srpskoj danas su prazni fabrički krugovi, razrušene proizvodne hale, otpušteni radnici, stečajevi, ugašene firme. Nekada privredni giganti koji su zapošljavali hiljade radnika i hranile hiljade porodica odvedeni su u stečaj, potpuno ugašeni, više ne postoje osim u sjećanju onih koji su u njima nekada radili.

Na mjestu privrednih giganata danas su stambene zgrade, skladišta, ugostiteljski objekti. Samo su rijetki od njih barem u nekom obimu uspjeli sačuvati djelatnost i nastaviti rad, ali po pravilu ni jedna privatizacija bilo koje firme nije prošla bez afera.

Jedno od preduzeća kojim se ponosila Banja Luka, nekadašnja Bosanska Krajina, pa i prijeratna BiH bio je banjalučki „Jelšingrad“. Firma je prije rata zapošljavala više od dvije hiljade radnika, a danas zapošljava tek nešto više od 200. Ipak gledajući kako su tokom privatizacije prošle druge firme kao što je čuvena elektronska industrija „Čajavec“ u koju su tokom 60-ih godina dolazili i Japanci da upoznaju i usvajaju nove tehnologije, koja je nekada zapošljavala više od 10.000 radnika, a danas više ne postoji, onda se može reći da je Jelšingrad čak dobro i prošao.

Samo preduzeće “Jelšingrad“ osnovano je 1937. godine. Za vrijeme svog postojanja i rada specijalizovalo se za proizvodnju alatnih mašina za obradu metala deformacijom i do sada je ostalo prepoznatljivo je upravo u tom domenu, posebno u proizvodnji hidrauličnih presa koje se koriste za savijanje lima, hidrauličnih makaza i ekscentar presa. Kada se pomene „Jelšingrad“ zna se da iza tog imena stoji više od sedamdeset godina uspješnog i prepoznatljivog rada u oblasti metalne industrije, da se firma odlikovala izuzetnim kvalitetom njenih proizvoda.

Preduzeće koje danas posluje pod nazivom „Novi Jelšingrad“ a.d. Banjaluka 100% je u vlasništvu Građevinskog preduzeća Krajina a.d. iz Banjaluke od 2011. godine. Ukupna površina poslovnih prostora ovog preduzeća iznosi oko 31.000m².

Prema riječima lica upućenih u rad ovog preduzeća i u samu privatizaciju, „Jelšingrad“ nije ni morao biti privatizovan da je na njegovom čelu bilo odgovorno rukovodstvo, a kad se već krenulo u proces privatizacije, pratile su je brojne nepravilnosti i nezakonitosti koje su dovele do bogaćenja pojedinaca i otpuštanja dugogodišnjih radika najzaslužnijih za rad, postojanje i opstanak preduzeća do tada.

Privatizacija „Jelšingrada“

Od prijeratnih više hiljada radnika „Jelšingrad“ je završio u stečaju, a najveći dio radnika nije uspio ostvariti svoja prava. Do propasti preduzeća dovele su nepovoljne ekonomske prilike ali i bespoštedna pljačka pojedinaca, pogotovo rukovodećih kadrova ove firme. Još 2001. godine račune „Jelšingrada“ je zbog dugovanja blokirala Poreska uprava, ali su velika dugovanja bila i prema „Jelšingradu“. Jedan od tadašnjih direktora Jelšingrada Nenad Marčetić tada je izjavljivao da su za propast krivi bivši direktori Đurađ Banjac, Slobodan Vujičić, Radovan Jakovljević, Živko Karalić, kao i Đuro Grbić dugogodišnji pomoćnik ministra industrije, energetike i rudarstva u Vladi Republike Srpske.  Marčetić je navodio da su i direktori imali koristi od toga što nisu naplaćivali dugovanja, te da su trojica potpisnika podračuna Jelšingrada, koji je bio otvoren u Belgiji, tokom ratne 1993. godine dizala novac sa ovog računa.  Međutim radnici navode da se preduzeće, iako u nezavidnom stanju, moglo ipak spasiti i da prava propast nastupa 2002. godine dolaskom Živka Karalića na mjesto direktora preduzeća. On se 2004. godine odlučio, uz pribavljenu saglasnot Vlade, na prodaju jednog dijela „Jelšingrada“ – hale za montažu mašina firmi „Euromotor“.

Međutim od samog početka proces privatizacije pratile su brojne malverzacije i pronevjere u koje je su bile uključene institucije Republike i pojedinci iz rukovodstva firme, a koje je grupa radnike preduzeća kroz aktivnosti Sindikata i Skupštine povjerilaca pokušala zaustaviti u čemu je djelimično i uspjela, ali je najveći broj ovih radnika nakon toga ostao i bez posla. Vrijednost hale za montažu koja je prvobitno ponuđena za prodaju procjenjena je od strane vještaka građevinske struke 2004. godine na 17 miliona maraka. Pošto nije bilo zaintresovanih za kupovinu po ovoj cijeni, vrijednost hale je 2005. godine snižena na šest miliona maraka i hala je na prodaju ponuđena po novoj cijeni.

U konačnici preduzeće je prodato za svega 680.000 maraka direktnom pogodbom i to kupcu iz Egipta privremeno nastanjenom u Mariboru u Sloveniji. Kupac se zvao Nabil Fahmi Abdel Šahid, novoj firmi je dao naziv „Euromotor“ te je za direktora preduzeća imenovao Gostimira Ivankovića iz Banje Luke. Ugovorom o prodaji precizirani su svi detalji prodaje koji su podrazumjevali dinamiku isplate sredstava za koja je kupljena hala, ali i obavezu da kupac mora zaposliti 70 radnika prvenstveno od prodavaca (dakle radnika „Jelšingrada“) u roku od 18 mjeseci po pokretanju proizvodnje. Zatim, kupac je imao i obavezu da pronađe „Jelšingradu“ poslove u vrijednosti od 1,5 miliona maraka.

Neispunjenje obaveza preciziranih ugovorom proizvodilo je i određene poslijedice pa je predviđeno da kupac u slučaju neispunjenja obaveze iz dijela Ugovora koji se odnosi na zapošavanje radnika, za svakog radnika kojeg ni bi zaposlio morao platiti dodatnih 20.000 maraka „Jelšingradu“, odnosno visina Ugovora o kupoprodaji automatski bi se povećavala za ovaj iznos.

Na primjer u slučaju da je od Ugovorom predviđenih 70 radnika kupac zaposlio njih 60, tada bi za preostalih 10 radnika koje nije zaposlio morao platiti dodatnih 200.000 maraka.
S obzirom da je kupac u konačnici zaposlio samo 24 radnika, a nije zaposlio čak 46 od planiranih 70 osoba, Abdel Šahid je bio dužan državi platiti čak dodatnih 920.000 maraka, a sa kamatama se ovaj iznos popeo na milion i po maraka! S obzirom da nije došlo do realizacije uslova iz Ugovora Odbor povjerilaca je tužio kupca navodeći da Ugovor nije ispunjen i tražio da se isplati pomenuti iznos od 1.500.000 KM. Međutim kupca na sudu spašava tadašnji direktor „Jelšingrada“ Živko Karalić koji je prodao pomenutu halu izjavom – da radnici iz drugog, još uvijek neprodatog dijela „Jelšingrada“, koji je već bio u stečaju, nisu htjeli preći da rade u privatizovani dio firme! Karalić je onemogućio naplatu sredstava u dogovoru sa „Euromotorom“ jer je i sam priznao da je pored direktorske plate u „Jelšingradu“ primao i naknadu od „Euromotora“.

U ime Sindikata radnika jedan od radnika „Jelšingrada“ Jovan Knežević je 2006. godine pokrenuo postupak protiv ove prodaje i žalio se Komisiji za reviziju privatizacije držanog kapitala u preduzećima i bankama, na čijem čelu je tada bio Borislav Bijelić. Knežević je u ime radika i Sindikata tražio da se ispita da li je moguće prodati imovinu Republike Srpske stranom licu (po tadašnjim zakonima Republike Srpske to nije bilo moguće) nakon čega je ovaj zahtjev proslijeđen Javnom pravobranilaštvu RS koji su kasnije rekli da nisu nadležni za ovo pitanje!

Takođe kupac je imao obavezu da ugovori posao u iznosu od 1,5 miliona maraka, ali ni taj dio Ugovora nije u potpunosti ispunjen.

U vrijeme ovih dešavanja dolazi do još jedne aktivnosti koja dovodi do dodatnih komplikacija u „Jelšingradu“. Naime, Nova banjalučka banka je imala hipoteku nad jednim dijelom upravne zgrade „Jelšingrada“ pa je firma „Euromotor“ Ugovorom o ustupanju potraživanja preuzela (kupila) od Nove banjalučke banke ovaj dug i sva prava koja proističu iz njega.

„Euromotor“ je otkupio od Nove banjalučke banke njihovu hipoteku na upravnu zgradu i umjesto da je prevedu na sebe, oni to ipak nisu uradili, jer prevodom na svoje ime ne bi imali pravo na potraživanje od trećih lica. To su iskoristili, pošto su imali debele veze i u sudu i u Geodetskoj upravi, tako da su stalno opterećivali „Jelšingrad“ novim dugovanjima – pa su uspjeli čak, poslije prodaje „Jelšingrada“ u stečaju, da skinu pare deponovane na računu suda i stave na svoj račun. Naime, riječ je o tome da kada je Vlada RS kupila drugi dio „Jelšingrada“ koji je bio u stečaju, ali još uvijek neprivatizovan i za to uplatila na račun firme 6.200.000 maraka, „Euromotor“ se pojavio kao razlučni povjerilac tražeći dio uplaćenih sredstava Vlade a sve po osnovu hipoteke koju je preuzeo od Nove banjolučke banke. Nakon više tužbi, suđenja i presuda, Okružni Sud u Banjoj Luci je dokazao da „Euromotor“ nije razlučni povjerilac.

Međutim, u međuvremenu je „Euromotor“ sa računa „Jelšingrada“ skinuo 1.850.000 KM, jer je tadašnji sudija Osnovnog suda Nebojša Pejović donio izvršeno rješenje pa je u tri navrata skinut sa računa ovaj iznos od 1.850.000 maraka. Odbor povjerilaca „Jelšingrada“ je uložio žalbu protiv ove odluke i uspio vratiti sredstva presudom Okružnog suda. Istovremeno je Centar javne bezbjednosti Banja Luka podnio prijavu protiv sudije Pejovića, Gostimira Ivankovića i advokata Zorana Bubića zbog nezakonitog skidanja sredstava sa depozitnog računa Suda, ali je Tužilaštvo prijavu odbacilo.

Dakle i ovdje je došlo do apsurdne situacije da je neko skinuo sredstva sa računa, da je viša sudska instanca presudom pokazala da je to bila greška i da sredstva treba vratiti, ali ipak u konačnici niko nije kriv. Ovih gotovo dva miliona maraka koje je vraćeno „Jelšingradu“ podjeljeno je srazmjerno radnicima kroz dužničke plate. Nakon toga su uslijedile tužbe Odbora povjerilaca i za kamate jer je iznos od 1.850.000 maraka bio „zarobljen“ i korišten neko vrijeme prije nego što je vraćen na račun firme. I danas je ovaj predmet, sedam godina nakon pokretanja, na sudu i čeka na epilog. Ovdje treba pomenuti da kad god je „Jelšingrad“ došao u situaciju da naplati sredstva, dolazilo je do smjene sudija, postupak se vraćao na početak i tako već četiri puta.

Stečaj i novi kupac

Što se tiče drugog dijela „Jelšingrada“, a u pitanju je proizvoda hala i sa njim se u procesu privatizacije ponovila slična priča kao sa prvobitno prodatom halom za montažu. Na Skupštini povjerilaca sastavljenoj od lica koja imaju potraživanja od „Jelšingrada“, donesena je odluka da se „Jelšingrad „proda Vladi Republike Srpske. Propisani su i uslovi pod kojima će „Jelšingrad“ biti prodat kao i dio uslova koje Vlada mora ispoštovati prilikom dalje prodaje, a cilj svega je bio da se zaštite radnici „Jelšingrada“, odnosno da ostanu na poslu.

Vlada je kupila Jelšingrad, a potom ga prodala firmi „GP Krajina“ iz Banje Luke. Kupoprodajnim ugovorom je precizirano, odnosno postavljen uslov, da novi vlasnik u roku od tri godine zaposli najmanje 120 radnika, od čega njih najmanje 60 mora biti iz „Jelšingrada“ i da firma nastavi svoju postojeću djelatnost narednih pet godina. Ugovorom je bilo predviđeno da kupac u prve tri godine nakon kupovine uloži tri milona KM u preduzeće.  Ključni problem je to što je Vlada prodala firmu pod drugim uslovima nego što je to tražila Skupština povjerilaca, a to nije smjela uraditi!

Vlada prilikom prodaje prepravlja Ugovor te kupac ima obavezu da umjesto planiranih pet godina, zadrži postojeću djelatnost tri godine. Cilj ugovora kojim bi se kupac obavezao da zadrži postojeću djelatnost pet godina nakon kupovine i na kojem je insistirala Skupština povjerilaca, bio je da za radnike Jelšingrada kojima je trebalo još pet, šest godina do penzije, a takav je bio veliki broj jer su mnogi čitav radni vijek proveli u Jelšingradu, omogući da rade do ispunjenja uslova za penziju.

Skupština povjerilaca slala je Vladi zahtjeve koji bi pokazali ispunjenost uslova iz Ugovora. „Jelšingrad“ je dostavio podatke da je primio oko 90 radnika, ali nikada nije došao do broja od 120 koji je bio predviđen čak i izmenjenim Ugovorom. Ipak istina je i da su zaposleni ostali da rade i više od 5 godina, ali to je prije svega bila dobra volja poslodavca koja je nastala uz pritisak Sindikata i Skupštine povjerilaca kako ne bi dolazilo do otpuštanja.

Dakle u privatizaciji nisu ispunjeni ni uslovi predviđeni Ugovorom između Skupštine povjerilaca i Vlade, ni uslovi iz Ugovora koji su Vlada i novi kupac sklopili drugačije od odluke Skupštine povjerilaca.

Zahvaljujući upornosti grupe radnika koja je djelujući kroz Sindikat i Skupštinu povjerilaca i ne libeći se krivičnih prijava, tužbi i suđenja, uspjela u određenoj mjeri sačuvati „Jelšingrad“ i spriječiti njegovo vjerovatno uništenje, „Jelšingrad“ i danas postoji i mada zapošavanja manji broj radnika, ipak radi.

-Novi sindikat je nakon smjene direktora Živka Karalića, prvo spriječio prodaju firme po štetnom ugovoru belgijskoj firmi „LVD“ koja je imala i dugovanja prema „Jelšingradu“, a koje tadašnje rukovodstvo i predsjednik Sindikata nisu ni pokušali da naplate. Ugovor je bio tako štetan da smo trebali da damo svu imovinu u zajedničku firmu u kojoj bi „Jelšingrad“ imao samo 14,6 % posto vlasništva i zaposlenih samo 30 radnika, a „Jelšingrad“ je tad imao 530 zaposlenih, to znači da bi 500 ljudi ostalo bez posla, što je spriječio novi sindikat i zaustavio ovu prodaju – rekao je Knežević.

Važan momenat u čitavoj priči je podatak da je „Jelšingrad“ bio pokrenut i dobro poslovao u periodu 2007. – 2009. godina, da je tada zaposleno 230 ljudi i Vlada je mogla jednostavno dovesti odgovorno rukovodstvo, mogla je i da ne prodaje „Jelšingrad“. Tada je radnik u Jelšingradu imao platu od 800 do 1000 maraka, a danas 10 godina kasnije ima oko 680.
Tada je čak napravljen i plan da se dio zemlje koja pripada „Jelšingradu“ podjeli radnicima koji nisu stambeno zbrinuti, prije svega borcima, kako bi napravili kuće. Međutim manji dio radnika koji u svomu ovome nije vidio svoj interes zaustavio je proces, iako su bili stambeno zbrinuti kroz stanove dobijene od „Jelšingrada“ nekoliko decenija ranije, te otkupljene po povoljnim cijenama.

– I pored pokretanja firme isti akteri su ponovo onemogućili da „Jelšingrad“ radi, jer su to doživljavali kao sopstveni poraz. To su bivši direktor Živko Karalić i Zoran Jošić predsjednik Konfederacije sindikata u to vrijeme, za čijeg su mandata radnici „Jelšingrada“ ostali bez 40 plata, ali sa gotovo rasprodatom cjelokupnom imovinom. Niti su riješili plate, ni penzioni staž, tako da je „Jelšingrad“ otišao u stečaj – rekao je Knežević.

Epilog čitave priče oko privatizacije „Jelšingrada“ je da je firma nakon privatizacije nastavila raditi, ali u jednom manjem obimu sa otprilike oko 10 posto kapaciteta u odnosu na najuspješnija vremena poslovanja ove firme.

Do privatizacije po svemu sudeći nije ni moralo doći, jer je preduzeće prije 10-ak godina poslovalo pozitivno imalo otprilike jednak ili nešto veći broj radnika nego sada, ali su radnici imali za 30 posto veću platu nego što danas imaju. U procesu privatizacije nisu ispoštovani uslovi ugovora, nisu u potpunosti isplaćeni ugovoreni iznosi za kupovinu firme, niti je zaposlen traženi i ugovorom preciziran broj radnika. Ipak angažovanjem jednog dijela radnika kroz Sindikat i Skupštinu povjerilaca, spriječena je još veća pljačka i uništenje „Jelšingrada“. Međutim upravo su ti radnici, a mora se priznati da je ovo rijedak primjer borbe za učuvanje firme u privatizaciji, najzaslužniji za očuvanje imovine „Jelšingrada“ – danas na birou za zapošljavanje, nisu dobili zaposlenje nakon privatizacije.

Šta motiviše ove ljude da se bore za pravdu, sprječavanje uništenja firme i pljačke u kojoj učestvuju institucije Republike, novi vlasnici čak i sudovi?
Oni kažu – to što želimo svojoj djeci pokazati da novi poslovni, uspješni i bogati ljudi u Republici Srpskoj nisu ništa bolji od nas, niti su to ikad bili. Naprotiv. Bolji su jedino u tome što ne biraju srestva kojima će postići uspjeh, a pošto mi smo posljednja generacija koja zna istinu i koja će pamtiti kako je provedena privatizacija, želimo da svojoj djeci a i budućim generacijama, kažemo i pokažemo ko su vlasnici privatizovanih firmi u Republici Srpsko i kako su došli do kapitala i bogatstva.

Ipak gledajući Jelšingrad i njegovu privatizaciju, radnike i činjenicu da je firma barem u nekoj mjeri opstala i nastavila da radi, može se reći da je ovo u određenoj mjeri bila uspješna privatizacija.
Posebno kada se to poredi sa privatizacijom drugih banjolučkih privrednih giganata o kojima ćemo pisati u narednim tekstovima.

B1info.ba

 

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

 

Share Tweet Preporuči

Tagovi:

Povezane vijesti

Komentari

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:
Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu [email protected]

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!