ENERGETIKArs.com Prvi poslovni portal u Republici Srpskoj - CAPITAL.BA

Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obaveza: privredi pomoći neće, a pravni poredak narušiti hoće

Objavljeno u ANALIZE, FINANSIJE

kmBANJALUKA, U javnosti se pojavio tekst nacrta Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obaveza Republike Srpske koji predviđa definisanje rokova za plaćanje novčanih obaveza u ugovorima između privrednih subjekata u pravnom prometu u Srpskoj. Ako je intencija inicijatora ovog zakonskog rješenja da se obrati pažnja na problem nelikvidnosti u našoj privredi, onda takvu namjeru svakako treba pozdraviti. Međutim, postavlja se pitanje da li će se taj problem predloženim zakonskim rješenjima zbilja i riješiti, odnosno da li će se istim zapravo načiniti veća šteta.

Krenimo redom. U članu 3. stavu 1. Nacrta zakona predviđeno je da se ugovorom između privrednih subjekata ne može ugovoriti rok ispunjenja novčane obaveze duži od 60 dana. Ova odredba je veoma problematična i, pri tom, potpuno nepotrebna. Naime, osnovno načelo našeg obligacionog prava jeste autonomija volje ugovornih strana, odnosno naš Zakon o obligacionim odnosima dopušta subjektima kontraktualnih odnosa da sami urede svoje ugovorne odnose onako kako njima, a u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja (član 10. ZOO). Dakle, ideja zakonodavca bila je da se građanski, pa i privredni odnosi koji jesu dio građanske sfere pravnog poretka, u što većoj mjeri oslobode državne regulacije, odnosno prepušteno je u najvećoj mjeri samim subjektima da svoje odnose urede onako kako oni to žele. To je, uostalom, potpuno prirodno i logično, jer ako država odluči da uređuje ugovorne odnose između privatnih lica, a u sferi koja po prirodi stvari nema veze sa domenom nadležnosti države, onda se s pravom može zaključiti da naš građanski pravni poredak više neće primarno odlikovati dispozitivnost, nego imperativnost pravnih normi a što je odluka upravnih i krivično-pravnih propisa, a ne onih građanskih i trgovačkih. Odnosno, naš pravni poredak, odnosno samo naše društvo, imaće daleko više autoritarnih nego slobodnovoljnih atributa, i to tamo gdje u civilizovanim društvima i pravnim porecima takvom nečemu nema mjesta.

Dakle, ako privredni subjekti imaju neki svoj interes da u svom ugovoru odrede da će rok ispunjenja novčane obaveze biti duži od 60 dana, onda država nema razloga da im tu volju na bilo koji način ograničava. To je njihovo pravo i njihov poslovni rizik. S druge strane, ako se inicijator zakonskog rješenja plaši da bi pravni status quo praktično stvorio probleme ekonomski slabijoj strani, odnosno da bi finansijski „jači igrači“ mogli da uslovljavaju one slabije, moramo da se podsjetimo člana 11 ZOO koji ističe da su ugovorne strane ravnopravne, člana 14. ZOO koji u obligacionim odnosima zabranjuje ustanovljavanje prava i obaveza kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu, kao i člana 15. ZOO koji nalaže da se u zasnivanju dvostranih ugovora polazi od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Te konkretne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kao i čitav niz drugih odredbi u istom zakonu, praktično onemogućuju da jedna ugovorna strana značajno ošteti onu drugu, odnosno pružaju pravnu zaštitu objema ugovornim stranama. Uostalom, da se podsjetimo, važeći Zakon o obligacionim odnosima usvojen je još 1978. godine u jeku samoupravnog socijalizma i prilično je nerazumno smatrati da bi isti mogao biti u službi zaštite interesa ekonomski jačih ugovornih strana.

Dakle, za odredbu iz člana 3.stav 1. Nacrta zakona nema niti formalnog niti materijalnog rezona, budući da već postoje zakonska rješenja koja tretiraju rokove ispunjenja svih obligacionih obaveza, uključujući i novčane. S druge strane, Zakon o obligacionim odnosima tretira i slučajeve kad ugovorom između ugovornih strana nije određen rok plaćanja. Tako, član 122. ZOO predviđa da „u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla“. Dakle, ako pratimo intenciju inicijatora Nacrta Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obaveza da zaštiti likvidnost u našem privrednom sistemu, odnosno da zaštiti prava poslovnih subjekata koji izvrše svoju ugovornu obavezu a čekaju da im se za to plati, onda je jasno da je članom 122. ZOO već predviđeno da niti jedna ugovorna strana nije u obavezi da uradi bilo šta po ugovoru, a ako već rok ispunjenja obaveza nije definisan samim ugovorom, sve dok to ne učini i druga strana. Odnosno, uspostavljen je sistem istovremenog ispunjenja obaveza, što praktično znači da savjesna ugovorna strana uopšte ne mora da čeka 60 dana na isplatu ako drugačije nije ugovoreno.

Dalje, član 124. ZOO predviđa da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga može ili zahtjevati da joj se ispuni ugovorena obaveza ili može raskinuti ugovor, a u kojem slučaju shodno članu 132. ZOO, ima pravo od druge strane zahtjevati da joj vrati ono što joj je dala, kao i da joj nadoknadi nastalu štetu. Stavom 5. u navedenom članu navedeno je da ugovorna strana koja vraća novac ima obavezu platiti i zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Idemo dalje. Član 262. ZOO u potpunosti tretira najveći dio onoga što je predmet uređenja Nacrta Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obaveza. Tako, povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtjevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio, a za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje. Član 266. ZOO predviđa obim naknade štete koju strana koja ne izvrši svoju obavezu mora da nadoknadi savjesnoj strani, odnosno povjerilac ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i izmakle koristi, dok je stavom 2. tog člana predviđeno da u slučaju prevare ili namjernog neispunjenja, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, povjerilac ima pravo zahtjevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

Članovi 277 i 278. ZOO tretiraju zakonsku zateznu kamatu a koja se upravo plaća u slučaju izvršenja novčanih obaveza. Zatezna kamata se plaća bez obzira da li je povjerilac pretrpio kakvu štetu usljed kašnjenja dužnika i ona predstavlja značajno sredstvo regresa povjerioca koji izvrši svoju obavezu u obveznom odnosu.

Opet, član 324. ZOO jasno navodi kad to dužnik dolazi u docnju u slučajevima kad samim ugovorom nije predviđen rok ispunjenja obaveze. Naime, stavom 2. člana 324. ZOO predviđeno je da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Šta je na ovom mjestu bitno istaći? Intencija predlagača Nacrta da pomogne savjesnim poslovnim subjektima je hvale vrijedna i tu nema spora. Međutim, način njene realizacije je problematičan. Vidjeli smo da Zakon o obligacionim odnosima već daleko bolje i pravno suptilnije štiti povjerioce. Vidjeli smo da nema nikakve potrebe da rok plaćanja novčanih obaveza bude 60 dana, jer u slučajevima kad samim ugovorom nije predviđen rok plaćanja-onda dužnik pada u docnju onda kad ga povjerilac pozove da ispuni svoju obavezu, a to može da bude i poslije 15 dana. A ako je ugovorom predviđen rok plaćanja duži od 60 dana, onda je to ili zato što ugovorne strane imaju saglasan interes da predvide takav rok ili je u pitanju zloupotreba ili stvaranje monopolskog položaja jedne od ugovornih strana a kad se takva ugovorna odredba može osporiti na sudu, odnosno kad je ništava budući da je protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim poslovnim običajima. Dakle, koja god od navedene dvije varijante da je u pitanju, savjesna ugovorna strana može da zaštiti svoja prava ili ima poslovni interes za rokom koji je ugovorila. Odnosno, nema nikakve potrebe da država izlazi sa novim zakonskim rješenjima kojima pravi samo zbrku unutar pravnog poretka a praktično ništa ne poboljšava.

Stavovima 2 i 3. u članu 3. Nacrta Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obaveza ostavljena je mogućnost ugovornim stranama da produže rok plaćanja i preko 60 dana, a pod uslovom da dužnik povjeriocu izda sredstvo obezbjeđenja u vidu bankarske garancije koja sadrži klauzulu „bezuslovna“. Tu se sad praktično može vidjeti koliko vlada, nažalost, nema realnog dodira sa privrednim životom. Naime, oni dužnici od kojih vam prijeti opasnost da vam ne plate svoju obavezu zbog svoje prijeteće nelikvidnosti praktično teško da će dobiti bankarsku garanciju od banke. Domaće banke, uostalom poput svih banaka na svijetu, ne vole da daju bankarske garancije platežno problematičnim klijentima. S druge strane, oni koji dobrano zatežu sa plaćanjem zapravo su oni platežno prilično sposobni, a u pitanju su veliki trgovački lanci i ostali „veliki igrači“ kojima se može da diktiraju pravila igre. Oni će lako dobiti bankarsku garanciju, međutim šta ona vrijedi njihovim, ekonomski gledano, malim partnerima jer oni moraju da čekaju podugo na naplatu, a same cijene su po njih nepovoljne, odnosno niske. U ovom slučaju bankarska garancija nije rješenje, nego su rješenje sve one navedene odredbe ZOO koje štite načelo jednakih davanja i zabranu iskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu. A ako pričamo o platežno problematičnim subjektima, onda je pravo sredstvo obezbjeđenja zapravo ne bankarska garancija, koju teško da će dobiti, nego davanje ličnih mjenica od strane njihovih vlasnika, kao i stavljanje zaloge na njihove pokretne stvari (budući da ako i imaju nekretnine, na njima je već hipoteka banaka i Poreske uprave), naravno pod uslovom da prethodno provjerite u Registru zaloga da li su te stvari već založene. Takođe, shodno članu 286. ZOO, ako se kod vas kao savjesne ugovorne strane nađe predmet ili stvar u vlasništvu vašeg dužnika, onda imate pravo da istu i zadržite sve dok on ne izvrši svoju novčanu obavezu prema vama. A kad imamo u vidu realnost našeg privrednog života, odnosno kad znamo koje usluge privrednici jedni drugima pružaju i kakvo im je platežno stanje i, shodno tome, mogućnost da dobiju bankarsku garanciju, onda je ovaj predloženi model u ovom članku daleko praktično povoljniji po povjerioce.

U članu 3. stavu 4. Nacrta zakona navedeno je da ako ugovorom između privrednih subjekata nije ugovoren rok za ispunjenje novčane obaveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga povjerilac pozove na ispunjenje, ispuniti novčanu obavezu u roku od 30 dana. O ovome je u prethodnom dijelu teksta već bilo diskutovano. Naime, ova odredba je u direktnoj suprotnosti s članom 324. stav 2. ZOO, što znači da bi naš zakonodavac, ukoliko usvoji predloženi tekst Nacrta zakona, morao da mjenja i navedenu odredbu u članu 324. ZOO. Međutim, zašto bi se to činilo? Da ponovimo, ako ugovorom već nije ugovoren rok za ispunjenje novčanih obaveza, zašto dati dužniku 30 dana na ispunjenje obaveze kad možete da mu date i 7 dana, a po važećem zakonskom rješenju?

Sljedeći momenat. Članom 5. stavom 1. Nacrta zakona predviđeno je da se ugovorom između poslovnih subjekata i subjekata javnog prava u kojem je subjekat javnog prava dužnik novčane obaveze, ne može se ugovoriti rok ispunjenja novčane obaveze duži od 90 dana. Ova odredba je sad već u direktnoj suprotnosti kako sa rokom iz samog Nacrta zakona navedenim u članu 3, stav 1, a koji iznosi 60 dana, tako i sa samim Ustavom Republike Srpske. Riječ je o tome da jedan rok, odnosno jedno pravno pravilo u istim pravnim slučajevima važi za subjekte privatnog prava, a drugi za subjekte javnog prava. Odnosno, u konkretnom značenju, jedan rok važi za privredne subjekte u privatnom vlasništvu, a drugi važi za subjekte u javnom vlasništvu. Time se diskriminišu subjekti privatnog prava u poslovnim odnosima, a u kojima država nema pravo da koristi monopol državne prinude, budući da su u poslovnim odnosima subjekti javnog i privatnog prava u našem pravnom poretku formalno izjednačeni. Tako, članom 50. Ustava Republike Srpske predviđeno je da se ekonomsko i socijalno uredenje Srpske zasniva se na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru. Takođe, članom 54. Ustava RS predviđena je jednaka pravna zaštita svih oblika svojine. Prema tome, nelogično je, apsurdno i ustavom neutemeljeno da zakonodavac u istom pravnom aktu i u materijalno identičnim slučajevima na različit način definiše pravnu normu za različite oblike vlasništva, odnosno različite subjekte, te u tom smislu navedena odredba u Nacrtu zakona nema bilo kakvu pravnu i materijalnu argumentaciju.

Dalje, članom 6. Nacrta zakona predviđeno je da povjerilac, u slučaju zakašnjenja ispunjenja novčane obaveze od strane dužnika, ima pravo na zateznu kamatu. Ova odredba je potpuno suvišna jer je već u identičnom obliku dio Zakona o obligacionim odnosima, a i inače je poznata svakome ko se makar mjesec dana bavio privredom, a što opet budi sumnju u elementarno poznavanje kako praktičnog privrednog života tako i Zakona o obligacionim odnosima kad je autor Nacrta zakona u pitanju. Isti slučaj je i sa odredbom iz člana 7.stav 2. Nacrta zakona koja navodi da povjerilac ima pravo na posebnu naknadu bez obzira da li je pretrpio štetu zbog dužnikovog kašnjenja ili ne-ta odredba je zapravo sama esencija prirode zakonske zatezne kamate, već definisane članom 278.stavom 1 Zakona o obligacionim odnosima koji navodi da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Zbog čega je autor Nacrta zakona odlučio da u pravni poredak Srpske uvede dvije identične norme i tako prekrši jedno od osnovnih pravila pravnog normiranja da se pravni poredak sastoji od što manjeg broja što jasnijih i preciznijih normi, nije baš najjasnije.

U članu 8. Nacrta zakona autor zakonskog teksta se sjetio da zapravo Zakon o obligacionim odnosima postoji, te je u sva četiri stava tog člana prosto prepisao različite odredbe iz ZOO. Ovaj član Nacrta zakona je i najbolji dio predloženog zakonskog teksta, a jedina njena mana je što već postoji, što nema potrebe da gomilamo jedne te iste odredbe u našem pravnom sistemu, kao i to što ona indirektno potvrđuje besmislenost ostalih odredbi Nacrta zakona, budući da su sve one daleko lošija rješenja od onih iz Zakona o obligacionim odnosima, kako kad je riječ o samoj pravnoj tehnici normiranja, kako kad je riječ o pravnoj logici, tako i kad je riječ o pravičnosti i zaštiti interesa savjesnih ugovornih strana.

Član 9. Nacrta zakona je posebno intrigantan. Naime, njime je predviđeno da će Ministarstvo finansija RS vršiti nadzor nad primjenom odredbi ovog Nacrta, a da će ministar finansija u roku od 30 dana od dana donošenja zakona propisati i pravilnik kojim će urediti taj nadzor. Ako se zna da je predmet regulisanja Nacrta zakona naplata potraživanja, odnosno rokovi naplate potraživanja, ako je navedeno da odredbe Nacrta zakona definišu ono što je već definisano, daleko kvalitetnije, Zakonom o obligacionim odnosima, onda se postavlja pitanje kako je to autor navedenog Nacrta dao ministru finansija prava koja u našem pravnom poretku imaju isključivo-sudovi?! Prema članu 69. Ustava Republike Srpske, državna vlast u Republici organizuje se na načelu podjele vlasti, baš kao i u svim razvijenim pravnim i demokratskim državama. Izvršnu vlast vrši vlada, sudska vlast pripada sudovima, ustavotvornu i zakonodavnu vlast vrši Narodna skupština. Članom 9. Nacrta zakona predviđeno je da, praktično, izvršna vlast pripremi tekst zakona, da ga Narodna skupština potom aminuje, te da onda izvršna vlast obavlja i sudsku vlast jer bi ona radila posao koji su kod nas radili sudovi, a kad je predmet Nacrta zakona u pitanju.

Uzmimo sljedeću hipotetičku situaciju. Moje preduzeće je naručilo po postojećem ugovoru o poslovnoj saradnji robu od preduzeća čitaoca Frontala koji je imao nerava da pročita ovaj tekst do ovog mjesta. Međutim, ja tu robu nisam platio u roku od 60 dana od dana prijema, budući da sam u skladu s članom 481. ZOO obavjestio prodavca o materijalnim nedostacima njegove robe, da mi on nije isporučio robu odgovarajućeg kvaliteta iste vrste, a da mi nije niti smanjio cijenu iste. Zbog toga sam ja odlučio da raskinem ugovor, te da ga tužim jer mi je njegovim ponašanjem načinjena materijalna šteta jer nisam uspio dalje da koristim tu robu. Postavlja se pitanje-kako ja sve to da objasnim činovniku Ministarstva finansija RS koji dođe da mi propiše kaznu jer sam prekršio odredbu iz člana 3.stava 1. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obaveza? On nije sudija, možda niti pravnik. On će konstatovati da sam ja prekršio zakonsku odredbu i propisaće sankciju.

Drugi problem, kako će se sudovi ponašati ukoliko se ovaj Nacrt zakona u ovom obliku usvoji? Šta će da primjenjuju, odredbe iz ZOO ili odredbe iz novog zakona?

Veoma je važno istaći i odgovornost sudova kad je cijela ova tema u pitanju. Pravosuđe realno jeste doprinijelo činjenici da su privrednici nezadovoljni naplatom svojih potraživanja, te da vjerovatno u značajnoj mjeri i podržavaju ovaj Nacrt zakona jer ih samo zanima kako što prije da se naplate. Pravosuđe je tromo, a vrijeme je novac. Međutim, kakvo god da je naše pravosuše, rješenje nije da ga ignorišemo. Kakvi god da su naši zakoni, a nisu uopšte loši i predstavljaju bolji dio našeg pravnog poretka, rješenje nije da se oni gomilaju i da se donose protivrječne pravne norme. Ovo što sad trenutno radimo, makar iz najboljih namjera, imaće izuzetno štetne posljedice kako po pravni poredak i vladavinu prava, tako i po sami stepen civilizacijskog stanja našeg društva, jer mi ćemo ozbiljno na ovaj način da narušimo sistem podjele vlasti, baš kao što će se naša rješenja u privredi svesti na to da se iznova i iznova donose pravni propisi bez analize da li su oni potrebni u obliku u kojem se donose, odnosno, što je daleko važnije, kako će se oni sprovoditi u praksi.

Rješenje nije, dakle, ignorisati činjenicu da mi već imamo Zakon o obligacionim odnosima koji predstavlja ubjedljivo najkvalitetniju (ne samo pravnu) tekovinu bivše Jugoslavije, jer je taj Zakon svojom ingenioznošću, suptilnošću i vizionarskim pravnim rješenjima omogućio da ga koristimo i u kapitalističkom i u socijalističkom društveno-ekonomskom uređenju. Taj Zakon su pohvalili najeminentniji strani stručnjaci građanskog i poslovnog iz svih država svijeta, te bi bilo mudro da malo porazmislimo da li ćemo i diplomcima kojih fakulteta dozvoliti da se njime igraju.

S druge strane, pravi problem kad je nelikvidnost naše privrede u pitanju jesu nelikvidni poslovni subjekti koji krivicom države ne da nisu u stečajnom postupku, nego i dalje suprotno Zakonu o platnom prometu i svim drugim pravnim propisima koji se tiču privrede posluju i truju one još uvijek zdrave poslovne subjekte. O tome sam već pisao i tu treba tražiti pravo rješenje problema o kojima je autor Nacrta zakona razmišljao, a zbog čega ga, da se ponovi, treba pohvaliti. Dakle, te nelikvidne subjekte treba izolovati, a ne donijeti odluku da se sankcionišu jer nisu platili svoju novčanu obavezu. Pa kako da je i plaćaju, kad su im blokirani računi i kad po Zakonu o platnom prometu ne mogu da vrše isplate? Šta će savjesni dužnik imati od toga da se dužnik obaveže da pored glavne obaveze plati još i 3% od njene visine a zbog kašnjenja? Ovaj to i dalje neće platiti, i tu se sva priča o borbi za bolji privredni ambijent i jačanje likvidnosti završava, a u svjetlu navedenog Nacrta zakona.

Argument vlade da sličan zakon imaju i zemlje okruženja lako je oboriti s dvije primjedbe: prije svega, u tim zemljama nije došlo do povećanja likvidnosti nakon donošenja tih zakona. S druge strane, zbog čega je valjan odgovor da uradite nešto što rade i drugi, makar to bilo bez rezultata?

Prema tome, ključ je funkcionisanje pravosuđa i državnih upravnih organa. Da oni rade svoj posao dovoljno kvalitetno i ažurno, nelikvidni poslovni subjekti bi bili već u stečaju ili bi bili likvidirani. A ako ne otklonimo glavne uzroke problema, onda nikakvo zakonsko rješenje neće pomoći, nego ćemo se vječno susretati sa tromošću, neefikasnošću i korupcijom unutar organa koji bi trebali da čine sve suprotno od toga.

Frontal.ba

Ključne riječi:  , , ,

Komentari |


Komentari (1)

  • Gagi

    Ministarstvo finansija će vršiti nadzor nad poštovanjem rokova između ugovornih strana (samo jedan primjer).Ministarstvo finansija prvo ne isplaćuje obaveze koje ima po pitanju godišnje rate i kamate za obveznice ratne štete,kakav onda ono može biti garant i nadzorni organ,

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

(obavezno)

Pravila komentarisanja

Slobodno komentarišite, kritikujte i izrazite svoje mišljenje,

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove poslovnog portala CAPITAL.ba. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu info@capital.ba

A- A A+