Mencinger: Štednja vodi do haosa

17.10.2012. / 8:25

BEOGRAD, Međunarodne finansijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, jer diktiraju zemljama šta treba da urade.

Pogotovo to čine kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju – kaže u razgovoru za ”Novosti” prof. Jože Mencinger, profesor Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Ljubljani.
* Vjerujete, znači, da savjete MMF, poput onoga da nam je potrebna hitna reforma javnog sektora ili penzijskog sistema, nije korisno slušati?

– Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna. Ali, za to mi nisu potrebne njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. S obzirom na to da se životni vijek produžava, i da se mijenja i odnos između broja starih i mladih, penzijski sistem je kao nekakva spora piramidalna igra. Postoje samo tri načina za usporavanje: smanjenje odnosa penzija i plata, povećanje stope doprinosa i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje. Preostaje, dakle, treći, jedini mogući način: kratkoročno usporavanje brzine igre koje je saglasno i sa demografskim kretanjima. Ako jednu godinu duže radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine, jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

* Kako smanjiti nezaposlenost među mladima?
– Postavlja se pitanje: da li stari uzimaju radna mjesta mladima? Tu smo došli do osnovnog problema savremenog društva, čiji jedini problem jeste izmišljanje dovoljno radnih mjesta u uslugama, kako bi se suprotstavili učincima tehnološkog napretka na smanjivanje zaposlenosti u proizvodnji.
* Ovdašnji ekonomisti, pa i političari, drže se teze da je jedini spas domaće ekonomije – proizvodnja za izvoz. Kako je moguće da nam je to šansa, ako se zna da razvijene države trenutno imaju mnogo veću proizvodnju od tražnje?
– Nažalost, slobodnih tržišta jednostavno nema. Niko ne čeka na proizvode iz Srbije ili Slovenije, iako kao male zemlje zavise od izvoza. Udio koji u društvenom proizvodu Slovenije ima izvoz, veći je od udjela tražnje stanovništva. Dodajte popunjenost tržišta i štednu histeriju, što ”jedini spas” pretvara u puku iluziju i pričanje koje ništa ne košta, a i ne znači.

* Smatrate li onda i vi da štednja donosi ekonomijama propast?
– Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje. Radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od jednog ekstrema do drugog. Dakle, od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza koju imamo, nije, osim možda u Grčkoj, nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima. Ona je posljedica dešavanja u finansijskom sektoru.
* Ako razlog za krizu nije značajno trošenje, šta onda uslovljava tako velike probleme ekonomija širom Evrope?
– Prave razloge za krizu treba tražiti u preraspodjeli društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, koja traje decenijama i koja je povećavala jaz između štednje i investicija – viškovi štednje korišćeni su za privatizacije, preuzimanja preduzeća i špekulacije. Proizvodnja je, uz to, prenošena u zemlje s jeftinom radnom snagom, što je još više povećavalo jaz između ponude i potražnje. Potražnja je zbog toga stvarana kreditima. Dodajte još nove i nove ”finansijske proizvode”, kojima je povećavan finansijski sektor i što je stvaralo ”kazino” kapitalizam. I, umjesto da se smanjuje finansijski sektor i da se zabrane mnogi ”finansijski proizvodi”, koji nisu ništa drugo nego instrumenti za pljačku, pa i priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor, iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle da izbjegnu. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora samo produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni haos.
* Treba li Srbija da troši devizne rezerve radi odbrane domaće valute? Da li je rješenje u fiksnom ili plivajućem režimu?
– U principu, zalažem se za plivajući kurs. Možda i zbog toga što je ignorisanje savjeta, koje smo u vrijeme stvaranja vlastite valute dobijali od međunarodnih finansijskih institucija, bilo srž uspjeha Slovenije od tranzicije do ulaska u evrozonu. No, sve zavisi od prilika. Kao ministar u vrijeme stvaranja samostalnosti, najviše sam se plašio manjka deviza. Kad sam, nakon toga bio u Savjetu banke Slovenije, sve vrijeme smo strahovali od viška deviza. Viškovi su povećavali vrijednost tolara, što bi bilo štetno za izvoz, pa smo zbog toga činili sve da spriječimo njegovu realnu apresijaciju i njen negativni uticaj na platni bilans.
Ulazak u EU je bio ”izlaz iz nužde”
* Pravite li ikad računicu da li je Sloveniji ekonomski bilo bolje prije ulaska u EU?
– Neke stvari treba jednostavno prihvatiti. Izlazak iz Jugoslavije, ulazak u EU, pa i ulazak u evrozonu, uvijek sam smatrao izlazima – iz nužde. Ništa pametnije nije preostalo da se uradi, pa zbog toga i ne pravim računice šta bi bilo bolje. Saradnja sa zemljama na teritoriji nekadašnje Jugoslavije sigurno je i poželjna i korisna, ali treba znati da su se te zemlje promijenile, one su nažalost postale siromašnije, zbog čega je obim izvoza u region, možda, deset puta manji od obima izvoza Slovenije u EU. Novosti

Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na www.capital.ba

Share Tweet Preporuči