Da li je u pitanju Pirova pobjeda ili nešto drugo, nismo mogli saznati iz medija, jer je ova vijest uredno zataškana od strane vladajuće medijske klike.

Da podsjetimo, u proljeće 2007. godine je finalizovan sporazum između RITE Gacko i Češke elektroprivrede, prema kojem se osniva novo preduzeće NERS doo, u kojem bi RS i ČEZ imali 49% i 51% učešća, respektivno. Mali akcionari emitenta RITE Gacko su se osjetili ugroženim i podnijeli tužbu za zaštitu svojih imovinskih prava, sugerišući da je većinski akcionar (MH ERS odnosno Republika Srpska) odlučio da imovinu postojećeg RITE Gacko prepiše na novo pravno lice (u vidu uloga) u kojem bi mali akcionari izgubili bilo kakva prava (glasačka, raspodjela dividende, pravo na udio u eventualnom stečaju itd.). Nakon dvije godine suđenja, rezultati su objelodanjeni, na dan 19.10.2009. godine.
Stručna javnost i dio šire domaće i strane javnosti vrlo dobro zna da ovaj slučaj nije usamljeni slučaj utuživanja dvije strane sa oprečnim ekonomskim interesima, već da je imao široke posljedice kako na ekonomskom (krah Banjalučke berze, odustajanje ČEZ od ovog ‘joint venture opljačkaj me’ projekta), tako i na političkom planu (kredibilitet Vlade RS je došao u pitanje).

Pobjeda bez novca

Jasno je da su tužioci (mali akcionari, zapravo zatvoreni investicioni fondovi) krenuli sa maksimalističkim zahtjevima u tužbi. Pored raskidanja sporazuma o zajedničkom ulaganju, tražili su i da im MH ERS nadoknadi vrijednost njihovih akcija u ukupnom iznosu od 113 miliona KM plus zakonske zatezne kamate počev od 15.05.2007. (jer je 16.05.1007. potpisan sporazum između RITE Gacko i ČEZ). Tokom protekle dvije godine, u više navrata se špekulisalo o eventualnoj nadoknadi malim akcionarima, pa su se spominjale cijene koje bi bile ponuđene, a kretale su se u vrijednosti od 0,80 KM do 1,30 KM po akciji. Ovi podaci su bili povremeno objavljivani u medijima, a ugovarač je navodno bilo predstavništvo ČEZ u Beogradu. Da podsjetimo, 11.05.2007. cijena akcije RITE Gacko je iznosila 2,00 KM na Banjalučkoj berzi a onda je obustavljena trgovina na 7 dana zbog važnih korporativnih vijesti o tom emitentu (upravo potpisivanje pomenutog sporazuma). 

Odlukom Osnovnog suda u Trebinju, od 19.10.2009. godine, usvojen je zahtjev tužilaca da se poništi odluka skupštine akcionara RITE Gacko na kojoj je usvojen dokument kojim se dogovaraju detalji saradnje ČEZ i MH ERS. Dalje, Sud je takođe poništio odluku skupštine akcionara kojom se usvaja izvještaj o vrijednosti uloga RITE Gacko u NERS doo.

Sa poništavanjem ove dvije odluke, jasno je da:
-  ne postoji pravni osnov (saglasnost akcionara RITE Gacko) o namjeravanim korporativnim radnjama i zajedničkom ulaganju sa ČEZ;
-  sam NERS doo de fakto prestaje da postoji, budući da ulog RS više ne može da egzistira (jer se njegova vrijednost ne može procijeniti);
-  posljedično, projekat zajedničkog ulaganja pod zamišljenom pravnom formom više ne postoji.

Potvrđena nezakonitost

Ovim odlukama su potvrđene tvrdnje malih akcionara o nezakonitom izdvajanju imovine iz postojećeg RITE Gacko, i potvrđena je nezakonitost ovakvog zajedničkog ulaganja u NERS doo. Ovo je presuda od velikog značaja za pravni sistem u RS, jer se po prvi put u jednom bitnom slučaju štite prava akcionara od strane pravosudnog sistema RS. Presuda je još značajnija time što su tužioci u stvari privatni investicioni fondovi, a tužena je u stvari država-entitet RS. Poruka koja je ovim poslana iz Osnovnog suda iz Trebinja jeste da ni država nema pravo da oduzme ili otuđi bilo pojedincu bilo pravnom licu njegovo pravo na svojinu.

S druge strane, maksimalistički zahtjev malih akcionara o novčanoj nadoknadi nije usvojen. Pošto se RS prvi put susreće sa ovakvim pravno-ekonomskim pitanjem, pokušaćemo razjasniti problematiku:
Da bi uopšte bilo povoda o nadoknadi malih akcionara, odnosno isplati određenog iznosa po akciji na dan određenog presjeka, emitent mora biti suspendovan sa berzanskog trgovanja. Ne može se tražiti nadoknada na 15.05.2007. a da se tim emitentom trguje sve vrijeme. Jer, isplatom-nadoknadom fondovima bi se prekršila prava ostalih malih akcionara, koji su prodali svoje akcije na berzi nakon toga (pod uticajem loših vijesti o zajedničkom ulaganju).

Institucije zakazale

Iz ovoga se vidi da su, ponovo, institucije tržišta kapitala RS zakazale. Ako je trgovanje sa emitentom RITE Gacko bilo zaustavljeno sredinom maja 2007. zbog važnih novosti o emitentu RITE (sklapanje sporazuma), zašto onda nije takođe zaustavljeno u jesen 2007. godine zbog jednako važne novosti-pokretanju tužbe malih akcionara?

  Zašto je vijest o tužbi malih akcionara manje važna od vijesti o ulaganju ČEZ-a u RITE Gacko? Da su institucije tržišta kapitala RS zaustavile trgovanje sa RITE Gacko od momenta podnošenja presude sve do okončanja postupka, to bi imalo sljedeće efekte:
              –  blokiranje emitenta sa trgovanja bi ovaj sudski proces stavilo u srž interesa akcionara i investitora, kako u RS tako i u inostranstvu;
             -  i ČEZ i Vlada RS bi bili svjesniji da će imati probleme sa ovakvim vidom ulaganja, i eventualno bi našli kompromisno rješenje (tipa formiranje NERS a.d., a ne d.o.o. i priznavanje učešća malih akcionara u NERS o čemu se isto tako pričalo);
              -  ekonomija RS i tržište kapitala RS u očima inostranih investitora (od kojih zavise) bi dobili na ugledu, pokazujući da korporativne obmane u RS ne mogu proći nekažnjeno.

Sporan dan presjeka

S druge strane, u pitanju nadoknade malih akcionara, takođe je sporan dan presjeka. Krajem 2006. je bilo evidentno da će ČEZ ulagati putem NERS doo. Zato bi tužena strana u ovom postupku mogla da postavi pitanje zašto se traži nadoknada na dan 15.04.2007., umjesto npr. na dan 31.12.2006? A ova dva datuma se bitno razlikuju jer vrijednost akcije RITE Gacko na dan 29.12.2006. je iznosila 1,26 KM, što je vrijednost 37 procenata manja od tražene.

U svakom slučaju, sud je odbio zahtjev za nadoknadom malih akcionara. Trenutna vrijednost akcija emitenta RITE Gacko se kreće oko 0,20 KM. Investicioni fondovi su pretrpjeli velike gubitke u svojim portfeljima. Međutim, iste gubitke su pretrpjeli i na ostalim emitentima iz sastava MH ERS u kojima nije bilo ovakvih ‘zajedničkih ulaganja’.

Već je poznata stvar da je ČEZ pokrenuo arbitražni postupak protiv RS po pitanju ovog slučaja. Jasna stvar, a krivac je niko drugi nego Vlada RS, koja je, umjesto da je uvažila zahtjeve malih akcionara, i da i oni dobiju učešće u upravljanju i raspodjeli dobiti NERS ad (a ne doo), nastavila da vodi svoju politiku, koja je rezultirala odustajanjem ČEZ i neizgradnjom drugog bloka RITE Gacko. Očekujući arbitražni proces, izvjesno je da će ovakva politika Vlade RS koštati poreske obveznike nekoliko desetina miliona KM.

Pirova pobjeda

Suma summarum, bez sumnje je u pitanju Pirova pobjeda. Mali akcionari su ‘istjerali pravdu’ praznih džepova dočekavši kraj procesa, RITE Gacko nije dobilo drugi blok, tržište kapitala RS je (p)ostalo malo, nelikvidno tržište sa dnevnim prometima manjim od prometa boljeg bankomata, RS je u očima stranih investitora percipirana kao lopovska država-entitet u kojoj niko ne garantuje za institut vlasništva. Da li su u Vladi RS zadovoljni ovakvim tokom dešavanja, saznaćemo brzo jer će se ovaj proces neće moći zataškivati od očiju javnosti još dugo.

        U nadi da ovaj tekst čitaju čelnici iz nadležnog Ministarstva, Vlade, Uprave ERS, te Komisije za HOV RS, postavljamo javno spisak pitanja:

  1. Da li ovakva presuda malim akcionarima znači da je ERS RS, odnosno Vlada RS, svjesno obespravila ostale (male) akcionare u RITE Gacko ad Gacko?
           2. Kako Premijer RS i Ministar privrede RS objašnjavaju činjenicu da od novog bloka u RITE Gacko nema ništa? Kako će objasniti ovu činjenicu građanima RS a pogotovo Gatačkog kraja?
            3. Kako Premijer RS i Ministar privrede RS komentarišu arbitražni postupak? Iz kojih izvora će se platiti eventualna negativna arbitražna presuda?
          4. Da li su Premijer RS i Ministar privrede RS (bili) svjesni da bi formiranjem NERS ad mali akcionari vjerovatno povukli tužbu, odnosno da se projekat sa ČEZ-om mogao realizovati? Ako jesu, zbog čega nije tako postupljeno?
          5. Da li se Premijer RS i Vlada RS osjećaju odgovornim zbog propasti projekta?
          6. Kako Uprava ERS, a pogotovo Direktor ERS komentarišu propast projekta?
          7. Da li će ovakvi projekti biti uvertira za privatizaciju ERS?
          8. Šta je učinila entitetska Komisija za HOV po pitanju zaštite prava malih akcionara?
          9. Zašto nije blokirano trgovanje sa RITE Gacko od dana podnošenja tužbe do donošenja presude?
          10. Zašto nema nijedne javne reakcije regulatora tržišta kapitala RS po pitanju pozitivne sudske presude u ovom slučaju?
                                                                                 Autor: D.R.

Napomena: Ovaj tekst ne odražava politiku redakcije. Poslovni portal Capital.ba ne snosi odgovornost za napisanu analizu, kao što ne čini ni za ostale komentare.  Analiza predstavlja lični stav autora.

Očekujemo Vaše mišljenje.  UKLJUČI SE U RASPRAVU!!!

Sigurno radno mjesto
Budući da smo do Markovićeve privatizacije (pokušaj prvi), imali većinska društvena preduzeća (a kasnije državna), otprilike krajem 80-ih godina prošlog vijeka se počelo shvatati da je ekonomija bivše zajedničke države teško bolesna: pratila je nezdrava polička sredina, direktno miješanje države u unutrašnje stvari preduzeća, nedostatak investicija, zaostajanje za zemljama u okruženju i u savremenim ekonomsko-tehničkim tokovima, pad rentabilnosti i efikasnosti poslovanja preduzeća. Shvatilo se da je neozbiljno očekivati da će strane investicije početi da pristižu, a da se pitanje vlasništva neće jasno definisati. Računica je bila jasna: zašto bi neko ulagao u posrnulo društveno/državno preduzeće, a da to preduzeće i dalje bude ‘i svačije i ničije’, te da se ne zna ni ko upravlja preduzećem (radničko upravljanje?!?), ni zašto to radi (direktiva političke vlasti-smirivanje tenzija u socijalnom sektoru), ni ko dijeli eventualnu dobit. Na kraju krajeva, ostvarivanje dobiti nije ni bio cilj socijalističkih preduzeća, već se nakon svih ovih godina ima utisak da se privređivanje tada obavljalo iz socijalnih razloga, kao npr. zapošljavanje što većeg broja radnika, obezbjeđivanje sigurnih primanja, zagarantovano radno mjesto, ostvarivanje penzije, i slično. Međutim, Markovićevu privatizaciju je dočekao rat i raspad bivše države, te je stvorena jedna konfuzna situacija gdje se očekivalo da će novonastale državice riješiti problem konverzije državne u privatnu svojinu bolje nego što je to mogla druga Jugoslavija učiniti.

Privreda i kriminal
BiH je u bivšoj državi bila ekonomski koncipirana kao republika sa jakom industrijom i izvozno orjentisanom privredom. Izvozili su se energenti, sirovine (rude metala i nemetala) i gotovi proizvodi (teška industrija, vojni program, elektrotehnički sklopovi), tekstilna industrija je bila razvijena, poljoprivredni sektor je uvijek kaskao ali je takođe bio značajan kontributor ukupnog razvoja. Sa takvom strukturom privrednih kapaciteta smo dočekali i kraj rata i 1996. godinu. Preduzeća su bila devastirana ratnim dejstvima, veliki sistemi koji su radili su to činili samo radi održavanja procesa proizvodnje, gubici su se gomilali, a radnici slali na čekanje, čekajući bolja vremena. S druge strane, kriminal, korupcija i javašluk su bili zajednički sadržaoc rada svih državnih preduzeća.

RS je 1998. godine usvojila Zakon o privatizaciji, a u godinama koje su slijedile, legislativa je više puta mijenjana i dopunjivana. Od tada, mnoga preduzeća su privatizovana, primjenjeni su razni vidovi privatizacije. Nastale su i nove strukture, institucije, komisije, agencije: formirane su Agencija za bankarstvo, Agencija za osiguranje, Direkcija za privatizaciju, odnosno Investiciono-razvojna banka, Komisija za hartije od vrijednosti, Agencija za mala i srednja preduzeća, Banjalučka berza, Agencija za posredničke i informatičke usluge, itd. U pitanju su državne regulatorne agencije koje treba da se bave razvojem ekonomije RS i planiranjem njenog budućeg prosperiteta, svaka u svojoj oblasti, respektivno. Doneseni su mnogi zakoni koji se tiču definisanja privrednog ambijenta. Dakle, stvoren je obiman državni administrativni aparat koji treba da se brine o jednoj stvari: tranziciji ka privatnom vlasništvu i dugoročnom prosperitetu privrede RS.

 
Došlo je vrijeme da sa ove vremenske distance pokušamo sumirati rezultate privatizacije i pokušati evaluirati efikasnost ovog procesa.

Metodi privatizacije u RS
Plan provođenja privatizacije donesen od strane Direkcije za privatizaciju 1998. godine je predviđao odvijanje privatizacije u sedam faza:
- priprema preduzeća za privatizaciju,
- distribucija vaučera,
- raspolaganje vaučerima,
- provođenje gotovinskih prodaja,
- (djelimična) privatizacija strateških preduzeća,
- uspostavljanje i razvoj institucija tržišta kapitala,
- uspostavljanje informacionog sistema kao podrške privatizaciji.

Ukratko, u prvim fazama privatizacije je utvrđena knjigovodstvena vrijednost preduzeća koja se privatizuju, određen odnos između državnog i privatnog kapitala (iz vremena ranije Markovićeve privatizacije-samo 4,23% je bio udio privatnog kapitala odnosno internih dionica). Početna knjigovodstvena vrijednost državnog kapitala koji je predmet privatizacije je iznosila 8.277.248.370 KM, sa stanjem na dan 30.06.1998. godine. Identifikovano je oko 1.100 preduzeća koja su predmet privatizacije. Preduzeća sa državnim kapitalom do 300.000 KM bi se privatizovala komercijalnim metodama, preduzeća sa državnim kapitalom preko 300.000 KM, gdje se 55% privatizuje vaučer ponudom, a do 30% putem komercijalnih metoda. Takođe su se odredila i strateška preduzeća, u kojima bi se do 20% vlasništva privatizovalo vaučer ponudom, a ostatak posebnim programima pod patronatom Vlade RS. Na ime Fonda PIO i Restitucije je preneseno 10% i 5% državnog kapitala, respektivno.

 
S druge strane, vaučer ponuda je tekla od januara do maja 2000. godine. Registrovano je 1.420.498 lica ili gotovo cijela populacija RS. Ukupno je emitovano 49.202.893 vaučera, koje su građani mogli iskoristiti na sljedeće načine:
- uložiti u preduzeća sa vaučer liste,
- uložiti u privatizacione investicione fondove (PIF-ove),
- prodati, i
- pokloniti.

Sredinom 2000. godine je počelo ulaganje vaučera u PIF-ove, koje je trajalo do januara 2001. godine. Formirano je 13 PIF-ova koji su ispunili minimalni kriterij (jedan milion prikupljenih vaučera). Ulaganje vaučera u preduzeća je počelo krajem 2000. godine. Od ukupnog broja vaučera, u preduzeća je uloženo (direktno ili posredno putem PIF-ova) 83,7% vaučera, a ostatak je ostao neiskorišten. Posredstvom PIF-ova je uloženo u preduzeća 57,11% vaučera, a 26,48% su građani uložili direktno u preduzeća. Po završetku vaučer ponude su određeni vlasnički odnosi u privatizovanim preduzećima i formirani njihovi organi upravljanja. Proces je trajao tri godine.

Zakonskim aktima 1998. godine je propisano da su metode komercijalne privatizacije:
- tender sa fiksnim uslovima,
- tender sa varijabilnim uslovima,
- licitacija
- specijalna licitacija,
- direktna prodaja,
- kombinacija ovih metoda.

Kasnije je, sa razvojem tržišta kapitala, uvedena i prodaja državnog kapitala na berzi, i to direktnom prodajom i prihvatanjem ponude za preuzimanje akcionarskih društava, te neposredan odabir kupca i prodaja državnog kapitala zaposlenima. Do 2006. se državni kapital mogao kupiti gotovinom i starom deviznom štednjom, a od kraja 2006. godine samo gotovinom.

PODACI
Prema zvaničnim podacima, od početka privatizacije 1998. godine pa do sredine 2009. godine je u RS privatizovano 707 preduzeća. Još 384 firme očekuju da se transformacija vlasništva izvrši.

U procesu privatizacije su jedno vrijeme kupci mogli plaćati, pored novca, i starom deviznom štednjom (SDŠ), te efekti privatizacije izgledaju ovako:

Ukupno je RS inkasirala 1.333.568.489 KM u gotovini, a 181.714.882 KM u kuponima SDŠ. Ovaj novac predstavlja prihod budžeta RS i može se koristiti odlukama Vlade RS, a namjena korištenja ovih sredstava bi trebala biti finansiranje razvojnih projekata i zapošljavanja. Međutim, kad se isključi iz računice prodaja Telekoma Srpske, dobija se da je RS za privatizaciju 706 preduzeća dobila u gotovini 70.102.309 KM, odnosno prosječno su kupci platili za državni udio po preduzeću samo 99.155 KM! Dalje vidimo da je odnos gotovog novca bez Telekoma i SDŠ neproporcionalan, pa ispada da na svaku KM koju je RS inkasirala u privatizaciji, dolazi 2,58 KM SDŠ! Zakonskim okvirom je odlučeno da je SDŠ obaveza entiteta, a ne države BiH, što je veoma problematično, jer je u postupku privatizacije u RS je upravo omogućeno da se preduzeća mogu otkupiti sa SDŠ! Onda se stvorilo i crno tržište SDŠ, gdje je bilo moguće kupiti SDŠ po nižoj cijeni od nominalne (ta ‘tržišna cijena’ se kretala, ako je uopšte isplaćena, oko 10%, tj. za 100.000 SDŠ se u gotovini isplaćivalo samo 10.000 KM), i onda u procesu privatizacije državni kapital kupovan po nominalnoj vrijednosti SDŠ! Posljedica toga je ovakav nizak priliv gotovog novca, što nije pogodovalo državi (entitetu) RS, koja se odrekla većinskog vlasništva u stotinama preduzeća za jako male novce.

Kao što smo vidjeli, početna vrijednost državnog kapitala je u RS iznosila preko osam milijardi KM, a ukupno je dobijeno samo 1,3 milijarde KM, odnosno državna imovina je prodata privatnim vlasnicima za samo 16% od knjigovodstvene vrijednosti. Upravo zbog malog priliva sredstava od privatizacije RS je konstantno imala problema sa izvršenjem budžeta (nakon prodaje Telekoma Srpske ovaj problem je nestao jer aktuelna vlast ponekad zaroni rukom u državnu kasu kad joj to zatreba, što se upravo sredinom 2009. godine događa). Imajući u vidu da je entitet RS (uslovno) riješila problem SDŠ emitovanjem obveznica, odnosno isplatama u nekoliko (polu)godišnjih rata, puno bi bolje bilo da je od početka jedino sredstvo privatizacije bio novac, gdje bi država dobila još 181 milion KM umjesto samo 70 mil KM.

 Ti novci su se mogli uložiti u npr. revitalizaciju naftne industrije RS (ili u elektro sektor) i tako pokrenuti rentabilna proizvodnja, a da ta ista naftna industrija ostane u vlasništvu RS, što bi svakako imalo velikih povratnih efekata po budžet RS (ostvarena dobit, porezi, akcize, novac bi ostajao u RS i bio tu i oplođen). Drugi problem kod plaćanja SDŠ je što su to pravo imali samo fizička lica. Posljedica je bila da su pravna lica odmah u startu bila u nepovoljnijem položaju i za isti udio u istoj firmi su morali platiti 50% više. Takvo zakonskoj rješenje je zapravo stimulisalo izvlačenje novca iz legalnih tokova, kako bi se preko fizičkog lica mogla kupiti SDŠ na tržištu. Prednosti kupovinom SDŠ kao fizičkih lica, brzo je shvatila jedna grupa osoba koja ju je iskoristila za „reketiranje“ na licitacijama, nerealno podizanje cijene (kojoj nisu mogle konkurisati firme) i ucjene ozbiljnih kupaca. Ukoliko nisu uspjeli prije licitacije dobiti određeni iznos da odustanu od licitacija, takozvani „reketaši“ kupovali su državni kapital i kasnije ga preprodavali pravom kupcu.

IZNOS UPITAN?
S druge strane, čak se i podaci o prilivu novca od privatizacije ne mogu tačno procijeniti. Jedan od metoda privatizacije je bio i neposredan odabir kupca. Naime, ovim metodom su se privatizovali naftna industrija RS i Robna kuća Boska u Banja Luci. IRB RS prikazuje da je ovim prodajama RS dobila preko 200 miliona KM, međutim vidjeli smo iz ranijeg teksta o privatizaciji naftne industrije (http://www.capital.ba/tema-br2-privatizacija-naftne-industrije-rs-ogledalo-i-nalicje/) da je nejasno da li su te pare uplaćene, da li je podignut kredit, ili su samo novci preliveni sa i na račun Vlade, i zato ovaj iznos i nije uračunat u onih 70 miliona KM. O aktuelnoj privatizaciji Boske se najbolje zapitati, da li je najvrednije ‘parče’ zemlje u RS i hiljade kvadratnih metara poslovnog prostora u centru Banja Luke vrijedno samo tri miliona evra?

 
EFEKTI PRIVATIZACIJE NA PRIVREDU 

Privatizacija i nezaposlenost
Konverzijom državnog u privatni kapital su otkriveni novi problemi.

 Naime, prema zvaničnim podacima, stopa nezaposlenosti u RS se kretala od preko 40% u 1998. do 34,20% u 2008. godini.  Privatizacijom državnih preduzeća se, dakle, zvanično nisu desili veliki potresi na polju broja nezaposlenih (ostao ih je veliki broj). Međutim, ovdje se mora skrenuti pažnja na problem prividne zaposlenosti. Mnogi radnici određenog broja preduzeća se samo formalno vode kao zaposleni, dok u suštini ne primaju plate, ta preduzeća su pred kolapsom i u tom broju preduzeća takva agonija se održava godinama. Zbog raznih problema (nekvalifikovanost, starost), ti radnici ne mogu naći drugo zaposlenje tako da stopu nezaposlenosti treba korigovati za ovakve slučajeve. S druge strane, određen broj građana radi poslove ‘na crno’, odnosno nisu prijavljeni statističkim službama niti PIO fondu. Procjenjuje se da se prividna zaposlenost i rad na crno potiru, tako da stvarna stopa nezaposlenosti u RS zaista iznosi preko 30% što je porazan podatak.

Tržište kapitala
Privatizacijom bankarskog sektora, stvoren je stabilan sistem koji je međutim tek preduslov za stvarni razvoj tržišne privrede. Kada jednom imamo privatni kapital kao glavni nosilac privrednih aktivnosti, jasno je da moramo imati i mjesto i način na koji će se privatni udjeli razmjenjivati. To je suština tržišta kapitala, koje je nastalo tokom 2001. godine. Tržište kapitala RS je danas potpuno razvijeno, sa svim neophodnim institucijama. Međutim, analizirajući obime prometa i kretanje indeksa, stvara se utisak da je ovo tržište stvoreno samo kao funkcija obavljanja procesa privatizacije i kako se privatizacija bliži kraju, da ono odumire.
Tržište trenutno pati od problema niske likvidnosti, strukturnih problema, nezainteresovanosti investitora za kupovinom udjela u preduzećima RS, što je opet posljedica loše profitabilnosti istih, niskog nivoa korporativnog upravljanja, nedostatka kvalitetnih emitenata/interesantnih preduzeća, postojanja brojnih afera koje su poljuljale povjerenje među investitorima. Obzirom da se radi o direktnim investicijama u finansijski sektor RS, privatizacija jeste doprinijela stvaranju tržišta  kapitala RS, ali postoji bojazan da ovo tržište u jednom trenutku postane suvišno i nepotrebno, jer ga RS vidi samo kao način smanjenja budžetskog pritiska putem emitovanja državnih obveznica, a ne kao efikasan metod razmjene udjela u preduzećima i prikupljanja novca putem privlačenja domaćih i stranih investitora.

Stanje u finansijskom sektoru
Bankarski sektor je privatizovan sa 31.12.2002. godine, u skladu sa preporukama MMF-a koje su inkorporirane u zakone o privatizaciji banaka. Proces privatizacije je započeo 2000. godine a oko efekata privatizacije se i danas priča i to uglavnom u političkim prepirkama.

Činjenice:
Bankarski sektor je do privatizacije bio sistematski uništavan i išao ka propasti. Niska stopa naplate kredita, kreditna ekspanzija bez obezbjeđenja izvora sredstava, narušena likvidnost banaka, politika prekomjernog zapošljavnja, negativna profitabilnost, su samo neke od karakteristika tadašnjeg poslovanja banaka. Od banaka koje su ušle u proces privatizacije, bitne su bile privatizacije Banjalučke, Kristal i Razvojne banke. Ostale banke su otišle u stečaj ili su preuzete od trećih banaka. Država je jako malo novca dobila privatizacijom ovih banaka, budući da su iste bile korak do likvidacije i stečaja.
Poredeći broj zaposlenih u bankarskom sektoru prije i poslije privatizacije, nivoe kapitala, aktivu i profitabilnost banaka, možemo slobodno reći da su banke danas sigurne, profitabilne institucije u kojima je zaposleno više od 3.000 građana RS, da uredno plaćaju milionske poreze državi, da posluju po principima profitabilnosti, a tržišna konkurencija među bankama je dovela do segmentacije tržišta gdje nema monopolskih tvorevina, što je za krajnje korisnike svakako pozitivno.
Mikrokreditne organizacije su također u ekspanziji, i našle su svoje mjesto na tržištu RS, snabdjevajući ga sa potrebnim kreditnim sredstvima. Društva za osiguranje su privatna, i kod njih se tek očekuje znatniji zamah, budući da je njihov rad direktno zavisan od još uvijek lošeg standarda građana RS.

Stanje u energetskom sektoru
Analiza privatizacije naftne industrije je već objavljena te se nećemo posebno zadržavati na toj temi.
RS je odlučila da neće privatizovati elektro industriju te da će zadržati većinski paket akcija u svom vlasništvu.
Dilema da li privatizovati elektrosektor se ovdje neće obrazlagati, jer je za to potrebna detaljna studija. Ostaje samo konstatacija o katastrofalnoj profitabilnosti ovog sektora, o socijalnoj politici koja je u funkciji politike a koja se sprovodi kroz ovaj sektor, i o mnogim nepravilnostima koje je Služba za reviziju javnog sektora RS uočavala tokom godina revidiranja finansijskih izvještaja.

Stanje u telekomunikacionom sektoru
Telekom Srpske je u 2007. godini uslovno privatizovan, za začuđujuće veliku sumu novca. Uslovno, jer novi vlasnik je državni Telekom susjedne Srbije, koji očekuje skoru privatizaciju. Što se novca tiče, neobično je da je Telekom Srbija na tenderu ponudio 200 miliona evra više od Telekoma Austrija. Bez obzira na to, nakon privatizacije, Telekom Srpske dobro radi, sa znatno većim tržišnim učešćem, sa skoro duplo većom profitabilnosti, i ako se ovakvi parametri zadrže, to je svakako znak da je RS profitirala prodajom svog jedinog telekom operatera.

Privatizacioni investicioni fondovi (PIF-ovi)
Od PIF-ova je očekivano puno u procesu privatizacije. Mislilo se da će oni na efikasan način izvršiti koncentraciju vlasništva i uložiti povjerene im vaučere u preduzeća koja imaju perspektivu. Međutim, desilo se da su PIF-ovi postali samo nijemi učesnici na skupštinama akcionara, dijelom i zbog objektivnih okolnosti (malog učešća u vlasništvu), a dijelom zbog nezainteresovanosti i loše motivisanosti samih društava za upravljanje tim fondovima. Naime, društvu za upravljanje nije cilj pokretanje preduzeća kojeg je fond kojim upravlja društvo (su)vlasnik, već samo ostvarivanje provizije na osnovu vrijednosti portfelja akcija kojim fond raspolaže. Zato su velika očekivanja splasnula, a ispostavilo se da su PIF-ovi nemoćni u pokretanju korporativnog upravljanja u privatizovanim preduzećima. Još uvijek je vlasništvo u PIF-ovima dosta raspršeno, te se u skorije vrijeme (period od pet godina) ne može očekivati neka značajnija koncentracija vlasništva u fondovima i početak racionalnijeg upravljanja svojim portfeljima (promjena društva za upravljanje fondom?), čemu ide na ruku i neodgovarajuća legislativa. PIF-ovi (a kasnije zatvoreni investicioni fondovi – ZIF-ovi) su prilično nemarno i vršili restrukturiranje svojih portfelja – nisu prodavali akcije preduzeća koja im nisu trajni interes, a ni kupovali udjele u drugim preduzećima. Ta pasivnost ih je dovela u sadašnju status quo situaciju – nemaju likvidnih sredstava (osim jednog fonda) kojima mogu kupovati perspektivna preduzeća u zemlji i okruženju, s jedne strane, a s druge strane ne mogu prodati udjele u preduzećima zbog jako niske likvidnosti na tržištu kapitala, čime bi dobili prijeko potrebna investiciona sredstva.

Dinamika privatizacije
Po pravilu, privatizaciju je potrebno izvesti što brže, kako bi se izbjegla agonija u preduzećima koja su predmet transformacije, odvojila zdrava preduzeća i što prije osposobila, na korist zaposlenih, države i vlasnika, loša preduzeća stečajem pokušala revitalizovati, a ostala koja nemaju nikakvu šansu (izgubljeno tržište, loša kvalifikaciona struktura radnika, nemogućnost prekvalifikacije, nesolventnost), likvidirati.
Vidjeli smo da je za 10 godina u RS privatizovano 707 preduzeća. Kao poređenje, navešćemo da je tokom 1990. godine u Markovićevoj privatizaciji  1200 preduzeća promijenilo status iz društvenog u mješoviti. U Srbiji je od 2001. do 2004. godine privatizovano 1382 preduzeća (ukupan prihod države Srbije je takođe izuzetno mali – 1,5 milijarde evra ).

ZAKLJUČCI
- jako spor proces privatizacije,
- prihodi ostvareni dosadašnjom prodajom preduzeća su jako niski,
- stopa nezaposlenosti se neznatno smanjila od 1998. do 2009. godine,
- ostaje dilema da li privatizovati elektro-sektor kao jedinu preostalu vrijednost u vlasništvu države,
- bankarskom sektoru pogodovala privatizacija,
- problem stare devizne štednje je još uvijek prisutan,
- vaučerska privatizacija nije postigla željene efekte,
- otkrivene brojne afere i malverzacije iz procesa privatizacije,
- tržište kapitala je u strukturnoj krizi koja potiče od nesređenih privrednih odnosa sa početka procesa privatizacije.

PREPORUKE
- koristiti institut revizije privatizacije (ne u političke svrhe kao što se to do sada radilo),
- raditi na donošenju zakona o porijeklu imovine i njegovoj primjeni,
- jačati nezavisno sudstvo,
- reorganizovati i poboljšati efikasnost institucija i ekonomskih organa i agencija u RS (objediniti Agenciju za bankarstvo, osiguranje, Komisiju za HOV, Investiciono-razvojnu banku),
- stvarati bolju preduzetničku privrednu atmosferu, ukidati nepotrebne administrativne prepreke za start-up poduhvate, dati veći značaj, sredstva i ovlaštenja Agenciji za mala i srednja preduzeća,
- stvarati bolji poslovni ambijent putem donošenja manje restriktivnih zakonskih rješenja po pitanju privlačenja stranih investicija, putem formiranja stručnih radnih grupa u parlamentu RS koje bi usko sarađivale sa pomenutim nadležnim državnim agencijama u cilju stvaranja što praktičnijih zakonskih akata,
- štititi domaću privredu od nelojalne vanjske konkurencije (primjer poslovanja Banjalučke pivare prije privatizacije i sada),
- raditi na promociji slobode izražavanja i liberalizaciji medijskog prostora u RS.

 autor: D.R. 

 
Očekujemo Vaše mišljenje.  UKLJUČI SE U RASPRAVU!!!

Napomena: Ovaj tekst ne odražava politiku redakcije. Poslovni portal Capital.ba ne snosi odgovornost za napisanu analizu, kao što ne čini ni za ostale komentare koji su napisani na portalu. Ovaj komentar/analiza predstavlja lični stav autora.

SUNOVRAT POČINJE 1994.
Sunovrat počinje 1994. godine sa kadrovskim promjenama u Upravi preduzeća. Ukratko, sve inostrane investicije su rasprodane sa ogromnim gubicima, svakodnevno poslovanje se nije obavljalo po principima ostvarivanja profita već po principima punjenja džepova odabranih lica iz tadašnje Uprave. Posljedice toga su bile gomilanje ogromnih dugova, propadanje preduzeća i pred-kolapsno stanje 1999. godine. Sve to je potvrđeno 2000. godine u izvještaju Njemačkog udruženja za tehničku saradnju, koje je kao konsultant Vlade RS tada procijenilo da je stvarna vrijednost Birača – nula KM. Takođe, ta institucija je predložila hitnu privatizaciju Birača metodom međunarodnog tendera jer su smatrali da Birač do prijeko potrebnih obrtnih sredstava može doći samo inostranom investicijom kompanije koja se bavi takvim poslom (dakle ne preprodavaca i trgovaca već investicijama preduzeća iz metalne industrije).

POBIJEDILI LITVANCI
Na tenderu je ponuđeno 63% državnog kapitala. Izabran je litvanski investitor ”Ukio banko investicine grupe”. Ugovor o prodaji državnog kapitala je potpisan 4. oktobra 2001. godine. Umjesto početka proizvodnje i direktnih investicija, fabrika je zatvorena mjesec dana nakon potpisivanja ugovora, uz obrazloženje novog vlasnika da se u roku od tri mjeseca trebaju obezbjediti svi uslovi za početak proizvodnje, a u prvom pogledu na reprogramiranju dugova firme. Od obećanih 10 miliona KM, Litvanci su uplatili samo tri miliona, a onda počeli postavljati nevjerovatne uslove koje je Direkcija za privatizaciju RS 2003. prihvatila, a riječ je o smanjenju investicija iz ugovora (sa 50 na 25 miliona KM), povlaštene tarife za elekričnu. energiju, povlaštene tarife za transport željeznicom, koncesije za eksploataciju boksita, itd. Nakon mnogo peripetija, proizvodnja je napokon pokrenuta, a od tada (2003. godina) se broj radnika u Biraču svake godine smanjivao. Ovakva privatizacija, vidjećemo kasnije, je u stvari, privatizacija samo na papiru, a u suštini se radi o upropaštavanju firme do konačnog kolapsa.

TOKOVI NOVCA
Litvanci su pokrenuli proizvodnju, a onda osmislili ‘zanimljivu’ finansijsku šemu, u kojoj Birač ad Zvornik nema veze sa nabavkom sirovina i plasmanom finalnog proizvoda, već, kao što je mnogo puta objavljivano, vrši samo uslužnu preradu, i to za Balkal ad Banja Luka, (povezano?) pravno lice čiji je osnivač sa off-shore destinacija na Britanskim Djevičanskim ostrvima. Balkal, dakle, nabavlja sirovine, prodaje ih Birču po tržišnim cijenama, a Birač isporučuje finalni proizvod Balkalu po cijeni nižoj od tržišne. Balkal dalje, ili isporučuje Birčev gotov proizvod dalje u inostranstvo po tržišnim cijenama (ostvarujući zaradu), ili, izvozi glinicu u inostranstvo takođe po nižim cijenama od tržišne, nekoj trećoj firmi (sa istim krajnjim vlasnikom), koja onda prodaje dalje po tržišnoj cijeni, ostvarujući profit van BiH. To je nemoguće vidjeti jer bilansi Balkal ad Banja Luka nisu javno dostupni. Da je ova teza tačna govore i podaci iz Spoljnotrgovinske komore BiH gdje se, nekoliko godina unazad (od 2005.), Balkal ad Banja Luka navodi kao jedna od pet firmi sa najvećim izvozom u BiH (a ne Birač)!

Pošto je glinica (alumina) berzanska roba, tržišna kretanja u navedenom periodu (od početka proizvodnje 2003. naovamo) su išla na ruku novom vlasniku Birača, jer je cijena na berzi konstantno rasla, uz kraće korekcije krajem 2006. i 2007. godine, a znatniji pad se desio krajem 2008. godine kojim je cijena alumine vraćena na nivoe iz 2000. godine.

Nekom nesrećom, ova firma kotira i na Banjalučkoj berzi, te je problem ‘transparentnog’ poslovanja još izraženiji budući da su akcije mogli kupiti mnogobrojni investitori. Osvrnemo li se na finansijske izvještaje, vidimo da Birač nije nikada pozitivno poslovao, izuzev 2006. godine gdje je prikazan mizeran profit. U bilansima su se obaveze konstantno povećavale, gubitak gomilao, a vrijednost imovine smanjivala. U jedinom javno objavljenom revidiranom konsolidovanom izvještaju (nakon privatizacije), revizor daje mišljenje sa rezervom, i saopštava kako su „podaci o transakcijama sa povezanim licima i iznosima potraživanja i obaveze koje proizilaze iz transakcija sa povezanim licima obelodanjeni isključivo na osnovu pravne forme odnosa između Preduzeća i njegovih povezanih lica, ali ne uzimajući u obzir ekonomsku suštinu tih odnosa kako to zahteva MRS 24“. Dalje se konstatuje kako revizor nije mogao da procijeni na koji način bi poslovanje sa povezanim licima imalo efekta na poslovni uspjeh preduzeća. U obim konsolidovanja su ušli Alumina doo Zvornik, Mehanika doo Zvornik i Birač-Energo doo Zvornik. Dakle, ništa bitno. Revizora očigledno nije mnogo zanimalo šta radi Balkal ad Banja Luka i Balkanika ad Banja Luka, isto kao što Direkciju za privatizaciju svojevremeno nije interesovalo pod kojim uslovima će privatizovati državni kapital, kao što ni ostale državne komisije, agencije, tužilaštva, i istražne organe (koji redovno dobijaju plate iz državnog budžeta za svoj ‘rad’) nije zanimalo da li su navodi o iznošenju više stotina miliona KM od 2003. naovamo tačni ili ne. Takođe nikoga nije zanimalo zašto je jedna propala firma kotirana na lokalnu berzu niti je bilo ko bio tako dalekovid da uvidi da bi kotiranjem takvih preduzeća i sama berza mogla da ubrzo postane finansijska ruševina, na isti način na koji su propala ulaganja investitora u ovakve firme, vjerujući navodima iz medija o milionskim ulaganjima i budućem prosperitetu.

POTVRDA
Situacija je postala zanimljiva kada je objavljen finansijski izvještaj poslovanja Birča za 2008. godinu gdje se vidi da kapital iznosi 729 miliona KM a gubitak do visine kapitala 722 mil KM. Skupština akcionara Birča 20. avgusta 2008. godine donosi zanimljivu odluku gdje se smanjuje osnovni kapital radi pokrića gubitaka iz ranijih godina. Novi kapital bi iznosio 15 miliona KM, a 713 miliona KM kapitala se briše i finansijski sahranjuje!

Obaveza svakog emitenta je da svaku bitniju korporativnu radnju prijavi entitetskoj Komisiji za HOV, te se nadležnima u toj instituciji upalila lampica jer je riječ o tričavih 700 mil. KM, te, pronašavši nebitne stavke, a zaobilazeći suštinu kontrole poslovanja emitenta (i saradnje sa ostalim entitetskim tijelima), prijavu druge emisije akcija, Komisija odbija. Kao rezultat rada Komisije za HOV, 27. oktobra 2008. godine Birač ad Zvornik je dostavio informaciju da je izvršio korekciju osnovnog kapitala, sa 729.185.280 KM, na 729.085.280 KM, sa objašnjenjem o daktilografskoj grešci. Igrajući se sa ovakvim nebitnim iznosima, i entitetsko nadzorno tijelo tržišta kapitala i sam Birač se otvoreno smiju u oči javnosti, napaćenih radnika ove nesretne firme kojih je sve manje, budžetskih korisnika RS, malih investitora.

 
DODATNI ZAHTJEVI
Naravno, dva mjeseca nakon toga dolazi bilans za 2008. godinu gdje je gubitak još dodatno uvećan. Gubitak je dodatno uvećan i prema bilansu iz prvog kvartala 2009. godine.
U martu 2009. Uprava Birča obavještava javnost kako je 2008. bila jako teška godina, te da zbog kretanja cijena aluminijuma i glinice na svjetskim tržištima firma slabije radi, te se navode podaci o uštedama i slično. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Nadalje, po starom dobrom običaju privatizacije bez ikakvog ulaganja, Uprava Birča se obraća Vladi RS sa spiskom želja:
- da se reprogramiraju/otpišu kreditne obaveze,
- da se se oproste dugovi Birča državnoj Elektroprivredi, Željeznici, BH Gasu,
- da država ubrizga milione KM u firmu,

u suprotnom, po već oprobanom konceptu, Birač prijeti stečajem i prestankom rada. Vlada RS većinu uslova ispunjava, čime se ponavlja već ispričana priča iz epizode privatizacije Rafinerije, gdje se naređuje državnoj Elektroprivredi da otpiše/odgodi potraživanja ka Fabrici Birač, koji je privatna firma, i koji iznosi profit u inostranstvo, zaobilazeći državni budžet godinama. Na ovaj način su državna sredstva direktno prelivena u privatne džepove litvanskih preduzeća.

Upravo 2009. godine će gubitak preći visinu kapitala, i pred Vladom će se vjerovatno naći nova lista želja menadžmenta Birča. Da li u ovom društvu postoji ijedan organ, tijelo, agencija, komisija, koja ima namjeru da se prihvati posla i da izvrši kontrolu poslovanja Birača (i ostalih firmi iz ovog niza članaka), ili ćemo nastaviti da tonemo sve dublje u korporativnom bezdanu zvanom „Privreda Republike Srpske/BiH“?

                                                             autor: D.R. 

(Ovaj tekst nije nagovor na kupovinu ili prodaju niti na trgovinu akcijama. Autor teksta nije vlasnik akcija BIRA-R-A)

Očekujemo Vaše mišljenje.  UKLJUČI SE U RASPRAVU!!!

Napomena: Ovaj tekst ne odražava politiku redakcije. Poslovni portal Capital.ba ne snosi odgovornost za napisanu analizu, odnosno komentar, kao što ne čini ni za ostale komentare koji su napisani na portalu. Ovaj komentar/analiza predstavlja lični stav autora.

Naftna mrlja
S druge strane, mali akcionari su upropašteni (kao i većinski, što ćemo kasnije u tekstu objasniti), zakoni zaobiđeni donošenjem drugih zakona, koji stavljaju van snage prve zakone. Po već ustaljenom običaju osnovano je i doo preduzeće koje će „krojiti kapu“ rafinerijama određivanjem ulaznih i izlaznih cijena, i finansijski upropaštavati Rafineriju nafte, Rafineriju ulja i Petrol. Oštećen je i budžet RS za više stotina miliona KM, isplaćivanjem neplaćenih obaveza Rafinerije nafte, od kojih su deseci miliona KM završili u privatnim džepovima onih koji stoje iza off-shore kompanija navodnih povjerioca Rafinerije.

Prebijanje dugova
Među njima je i neizbježni Vitol, koji je smanjio svoja potraživanja sa iznosa od 115 miliona, na 27 miliona dolara, što je krajnje čudno, a iluzorno je to objašnjavati pregovaračkim sposobnostima aktuelne Vlade, već nečim sasvim drugim.
Shvatio je Vitol da navedenih 115 miliona dolara nikad ne bi mogao naplatiti od preduzeća privatizovanog na ovaj način kako je Naftna industrija RS privatizovana, budući da, kako ćemo vidjeti, na računima Rafinerije nikad neće biti toliko novca, jer će ona raditi samo uslužnu preradu goriva za Optima Group doo.
Budući da je Vitol sklopio ugovor sa pravnim licem Rafinerija nafte ad, a ne Optima Group doo (koja 2003. godine nije ni postojala), jasno je da su čelnici Vitola prihvatili zadnju ponudu da dobiju koliki-toliki iznos. Potom kompaniji Devin je isplaćeno 47 miliona dolara (Devin je sklopio sporazum sa Rafinerijom 2000. godine i to za vrijeme prvog mandata aktuelne političke partije, a upravo je aktuelna vlast u svom prvom mandatu zaslužna za sporni kredit Rafinerije od Devina od 3,5 miliona $ sa zelenaškom kamatnom stopom od 18% koji nije vraćen i koji je u međuvremenu i narastao na iznos od 37 miliona $, kako je trgovački sud Engleske presudio, a vidimo da je ovdje isplaćeno 10 miliona $ više!). Hrvatskom generalu Ivanu Čermaku (vlasniku Tifona) je isplaćeno devet miliona dolara, Dragoljubu Lekiću, bivšem direktoru Nove Banjalučke banke isplaćeno 16 miliona dolara. 

Politika, politika, politika…
Naravno, epizoda sa Vitolom (kojoj aktuelna vlast ne kumuje) je još jedno sramno upropaštavanje Rafinerije nafte, i ona je trenutno predmet istrage samo zato što aktuelna vlast vrši pritiske da se bivši politički lideri (koji su imali umiješane prste u tadašnji rad Rafinerije) dovedu iza rešetaka, a da sa druge strane aktuelna vlast ima alibi i da može da kaže: „Gledajte kako su prošle vlade prije nas upropastile Rafineriju, a kad smo mi došli Rafinerija sada radi i za to smo mi zaslužni!“ Dakle pomenuta istraga se vodi isključivo radi prikupljanja dodatnih političkih poena, i za pranje svega lošeg iz aktuelne privatizacije naftne industrije za koju je direktno odgovorna sadašnja vlast.
 
Ono što bi aktuelni političari u RS htjeli da zataškaju jeste upravo način privatizacije Rafinerije nafte i ostala dva preduzeća. Jeste, istina je da Rafinerija nafte sada radi, ali, zapitajmo se, kako se došlo do prodaje same Naftne industrije RS i početka remonta u Rafineriji nafte?
 Za kupovinu Rafinerije nafte Brod nije bila zainteresovana nijedna kompanija – ni INA, ni MOL, ni OMV, ni bilo koja druga međunarodno (ili bar regionalno) poznata firma. Međutim, aktuelna vlast je ipak našla zainteresovanog kupca – prvo se pričalo da je u pitanju Ruska državna firma Zarubežnjeft, međutim ispostavilo se da je u pitanju totalno anonimni Neftegazinkor (http://www.neftegazincor.ru/), koji je usput obećao ulaganje od 979 miliona evra u Naftnu industriju RS. Na koji način preduzeće sa upisanih 1,3 miliona KM kapitala (kako stoji na njihovom sajtu) može da obezbijedi 979 miliona evra za ulaganja?!? Zarubežnjeft je vlasnik 40% Neftegazinkora, a ostatak drže nepoznata fizička lica!
Vlasti RS su potom usvojile Zakon o uslovima privatizacije naftne industrije, kojim se zaobilazi postojeći Zakon o preuzimanju akcionarskih društava. Kako je opštepoznato čak i pravnim laicima, u hijerarhiji zakonskih akata jedne zemlje jedan zakon ne može imati jače pravno dejstvo od drugog: zakoni se mogu samo međusobno nadopunjavati, a ne i međusobno isključivati. 
Nakon nekoliko mjeseci (sredinom 2007. godine), donesene su i izmjene i dopune navedenog Zakona o uslovima privatizacije naftne industrije, gdje se praktično sve obaveze Rafinerije nafte stavljaju na teret budžeta RS, a ostavlja se mogućnost da se one obaveze koje treba da preuzme ruski investitor, otpišu.
 
Za navedeno vrijeme, dakle prva polovina 2007. godine, mediji svakodnevno bombarduju o milijardama ulaganja, o procvatu naftne industrije pod maksimom: „Rusi dolaze!!!“. Kao posljedica toga, prometi sa akcijama sva tri preduzeća naftne industrije RS dosežu svoje maksimume: Rafinerija nafte Brod je treća akcija po ukupnom prometu na Banjalučkoj berzi od početka njenog osnivanja. Hiljade investitora su ulagali u naftnu industriju RS na Banjalučkoj berzi, zaslijepljeni režimskim hvalospjevima o uspješnosti privatizacije navedene kompanije, odnosno njih tri. A onda se vrijeme odužilo. Sve do jeseni 2008. godine, odnosno do potpisivanja aneksa ugovora, se ništa nije znalo: jesu li Rusi uplatili, u kom iznosu, da li su uplatili za obaveze Rafinerije, ili samo za većinski paket akcija, i tako dalje. Napominjemo da originalni Ugovor i Anekse valjda niko nikad nije vidio (korporativno upravljanje, šta je to?). Kasnije, informacije su počele dolaziti i slika se počela sklapati.
 
Da ne dužimo u nabrajanju istorijski opštepoznatih podataka, jer je već dosta pisano o daljem slijedu događaja, u kratkim crtama se može napisati da su Rusi dobili poklonjenu naftnu industriju RS, da su Rafineriju nafte Brod opteretili kreditom od 125 miliona KM po zelenaških 12% godišnje kamate, da je izvršeno smanjenje kapitala Rafinerije Brod od 36%, i da i nakon toga Rafinerija ima u bilansima ogromni gubitak do visine kapitala (vjerovatno slijedi još jedno smanjenje kapitala).

 
 
Zaključci:
 
1. Privatizacijom Naftna industrija RS je praktično poklonjena stranom investitoru, a aneksima stvorena komplikovana finansijska šema na potezu Rafinerija Brod-Vlada RS-Njeftegazinkor, koja se teško može razmrsiti bez uvida u originalni Ugovor i Anekse. O 979 miliona KM obećanih ulaganja nema ni govora, umjesto toga je budžet RS u minusu za 174 miliona KM, a vlasništvo Naftne industrije prepisano sa države na stranog investitora. Informacija o realizaciji ugovornih obaveza iz Vlade kaže da je pomenutih 174 miliona KM isplaćeno iz sredstava koje je ruski investitor doznačio na osnovu prodaje većinskog paketa akcija od 125 miliona evra. Kako je to urađeno nije sasvim jasno, međutim kristalizuju se dva moguća načina:
 
 - ili je Vnješekonom banka uplatila iznos od 125 miliona evra na račune Vlade RS u Dojče banci, ali uz uslov da Vlada RS ne može raspolagati tim novcem dok ne ispuni obaveze iz ugovora. Kako se saznaje, jedna od tih obaveza jeste i komercijalni pristup zemljištu i Luci Ploče, a takvu obavezu Vlada RS ne može ispuniti jednostavno što Ploče nisu u RS, te je jasno da te pare neće doći u RS nikad. Dalje, dogovoreno je Zakonom da će ruski investitor obezbijediti sredstva za pokriće dugova Rafinerije Brod do iznosa od 72 miliona evra, a gubitak preko navedenog iznosa namiruje Vlada Rafineriji iz budžeta! Na osnovu toga je na račune Rafinerije prebačeno oko 20 miliona KM i tim novcem pokrenut remont!,
-  ili je, što je vjerovatnija varijanta, Vlada RS posudila Neftegazinkoru 125 miliona KM (sa eskro računa na kojem se nalaze sredstva od prodaje Telekoma RS), a onda je Neftegazinkor ta sredstva doznačio Vladi RS, tako da je formalno sve u redu, što znači da je Vlada sama sebi platila Naftnu industriju RS koja je usput poklonjena Rusima!  Jedini dokument kojim se tvrdi da je uplata legla na račun Vlade jeste faks-kopija iz Nove banke, međutim, kao što smo vidjeli, u pitanju je jedna od dvije navedene varijante ’uplate’, a ne čista uplata ruskog investitora!

Zakon, pravo, propisi…?
Ugovorom je bilo predviđeno i izgradnje pruge od Broda do Modriče u iznosu od oko 45 miliona evra. Međutim, od toga se odustalo i iz Vlade je saopšteno da će se graditi produktovod (međutim jasno je da od toga nema ništa). Budući da je RS iz vlastitog budžeta isplatila zaostale plate radnicima Rafinerije (od sredstava od prodaje Telekoma), a novi vlasnik doprinose, jasno je da je došlo do kršenja Zakona o doprinosima, koji kaže da onaj koji isplaćuje plate obavezan je isplatiti i doprinose, a u svijetu nema primjera da izvršna vlast jedne zemlje isplaćuje zaostale neto plate privatnoj firmi, a investitor doprinose!
Došlo je i do kršenja Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, a svima je jasno da je to urađeno kako bi se zaobišla jedna od temeljnih poluga zaštite malih akcionara na tržištu kapitala, kojom se, naime, propisuje obaveza investitora da kod namjere preuzimanja nekog društva, ponudi svim ostalih akcionarima određenu (fer) vrijednost,  koju oni mogu a ne moraju prihvatiti. U slučaju Rafinerije, od toga nije bilo ništa, i svim akcionarima Rafinerije i Petrola su izvršena smanjenja kapitala, odnosno broja akcija, i to bez potrebne procjene kapitala i imovine tih preduzeća, čime je prekršeno desetak zakona! Čudno je da niko od ’ruskih investitora’ nije nikad došao u Banja Luku, Brod ili Modriču da se raspita šta se dešava sa njihovom investicijom, već se neprekidno oglašava Vlada ili Ministarstvo industrije, energetike i razvoja RS kako bi informisalo javnost o stanju u Naftnoj industriji koja više nije državna!!!

 
 
2. Imajući u vidu sve rečeno pod 1., jasno je da je u cijeloj priči o privatizaciji Naftne industrije RS bilo APSOLUTNO nebitno tržište kapitala RS. Čak bi aktuelnoj vlasti bilo lakše da kompletnu privatizaciju uradi na ovakav način da nije postojala Banjalučka berza. Iz ove perspektive, jasno je da organi tržišta kapitala RS predstavljaju potpuno nepotrebne institucije (na žalost), jer je sada jasno da se entitetska Komisija za HOV nije ništa pitala, niti je mogla šta da uradi po pitanju jednog ovako detaljno isplaniranog poduhvata! Iz tog razloga i ista Komisija se pokušava ograditi od tužbi malih akcionara Rafinerije nafte, jer suštinski, nije mogla ništa da uradi, ali je formalno morala (na šta je vrh vlasti i računao: apsolutnu poslušnost svih državnih institucija čiji čelnici su pokazali da im je više stalo do vlastitih fotelja nego do pridržavanja i sprovođenja zakona)!

 
 
3. Kao posljedica ovakvih radnji, cijelo tržište kapitala je doživjelo krah (po nesreći, tu je i slučaj RITE Gacko koji se odigrao u otprilike isto vrijeme) i dovedeno u marginalnu, nebitnu poziciju u ekonomskom životu RS, što je za posljedicu imalo, kao kod slučaja RITE  Gacko, drastično smanjenje regionalnih i međunarodnih investitora za ulaganje u RS (bilo na tržište kapitala bilo kao direktne investicije).

4. DRŽAVA, KAO (BIVŠI) VEĆINSKI AKCIONAR, JE DIREKTNO OŠTEĆENA, JER SE NA OVAKAV NAČIN, NAFTNA INDUSTRIJA RS MOGLA POKRENUTI I BEZ STRANOG INVESTITORA!!
 
U ovom tekstu smo se bavili uglavnom posljedicama privatizacije po Rafineriju nafte Brod. Kako se stvari u ovom trenutku čine, svi ulozi hiljada malih akcionara su praktično trajno obezvrijeđeni. Mršavu nadu predstavlja činjenica da istina kad tad dolazi na vidjelo. Nažalost, ona će kao i svaka istina da boli, jer ćemo saznati koliko nas je zapravo koštala ili će nas koštati cijela priča o prodaji Naftne industrije RS.

 
Očekujemo vaše mišljenje. UKLJUČI SE U RASPRAVU!!! 
                                                                                            autor: D.R.

Napomena: Ovaj tekst ne odražava politiku uredništva portala. Capital.ba ne snosi odgovornost za napisane analize, kao što ne čini ni za ostale komentare koji su napisani na portalu. Ovaj komentar-analiza predstavlja lični stav autora.

Slučaj RITE Gacko je predmet interesa ljudi različitih zanimanja: od advokata, sudija, do berzanskih ulagača i običnih ljudi koje jednostavno interesuje ko je u pravu: mali akcionari ili (velika) država. Naime, vlast je propagirala zajedničko ulaganje Češke Elektroprivrede i Elektroprivrede Republike Srpske u izgradnji novog bloka RITE Gacko kao projekt budućnosti, gdje se radi o ulaganju od više milijardi KM zarad boljitka Elektroprivrede RS i njenog većinskog akcionara, Republike Srpske. Velika medijska prašina se digla u proljeće 2007. godine kada su mediji javljali kako se radi o projektu koji nas u zadnji čas izvodi na put prosperiteta i ekonomske nezavisnosti, opisujući RS kao jedinog izvoznika električne energije u regionu.

Otrežnjenje

Otrežnjenje je došlo vrlo brzo. Kada su na sajtu Banjalučke berze objavljeni detalji o obliku i formi ulaganja, ljudi su brzo shvatili da se radi o, kako tvrde mali akcionari, remek djelu korporativne prevare na državnom nivou. Naime, Sporazumom o provedbi koji su zaključili Matični holding ERS, ČEZ i RITE Gacko, se predviđa da će se za buduće investicione projekte biti zaduženo novoformirano privredno društvo ‘NERS doo’, sa početnim kapitalom podijeljenim na 51% ulog ČEZ-a a 49% ulog Vlade RS. Sva imovina RITE Gacko kao akcionarskog društva bi bila prepisana na novoformirani NERS doo i to bi sačinjavalo ulog Vlade RS od 49%. Svi akcionari RITE ad Gacko će moći učestvovati u skupštini NERS doo, s tim, naravno, da će svi zajedno, činiti 49% glasova, a, naravno, pošto država u RITE Gacku ima 80% glasova, jasno je da bi ostali akcionari bili apsolutno zanemareni u učestovanju u upravljanju sa NERS doo.

Time bi, praktično, sva djelatnost RITE Gacko bila prebačena na NERS doo, a RITE Gacko bi ostala u stvari korporativna ljuštura, bez ikakve vrijednosti i pravnog značaja – u sporazumu se navodi da će to postati finansijski holding koji će imati u svojini udjele zavisnih preduzeća, baviti se isplatom dividende (koje dividende?) i sličnih nevažnih pitanja (umjesto primarne djelatnosti – proizvodnje el. energije).

Ovakvim postupcima se direktno krše temeljna prava – pravo akcionara na slobodno raspolaganje akcijama koje im pripadaju, pravo na raspodjelu dividende i pravo na upravljanje društvom čije akcije posjeduju, a shodno procentualnom učešću glasova.

Sporazumom se predviđaju i ostale, u najmanju ruku problematične stvari, tipa povlaštene tarife el. energije, povlaštena prava kupovine proizvedene el. energije, te finansijski monitoring Nersa i Čez-a nad RITE Gacko. Poznato je da su tokom 2007. godine mali akcionari, a pretežno privatizacioni fondovi, shvatili o čemu se radi, te pokrenuli tužbu pred nadležnim sudom tražeći nadoknadu vrijednosti svog uloga koji je, prema berzanskoj vrijednosti, naglo izgubio na vrijednosti. Krajnji epilog ovog procesa ni do dana današnjeg nije poznat.

Zaključak:

Iz naprijed navedenih činjenica, mogu se izvući sledeći zaključci:

1. Aktuelna vlast je pokazala da je, zarad vlastitih (kratkoročnih) interesa, spremna da zaobiđe i pregazi prava svih ostalih akcionara, da otme zakonski stečenu imovinu, da je prepiše na drugog vlasnika, obezvrijedi i uništi. To bi možda i bilo razumljivo, da se to radilo prvenstveno radi unapređenja poslovanja RITE Gacko i privremenog žrtvovanja akcionara radi stvaranja buduće nove vrijednosti akcionarima. Međutim, ovakvim oblikom investiranja su oštećeni SVI akcionari: i država sa svojih 80%, i mali akcionari sa ostatkom od 20% učešća. Eventualna buduća dividenda NERS doo bi se raspodijelila prema ključu od 51% za ČEZ i 49% za sve postojeće akcionare RITE Gacko. Dakle, u startu se država odriče 51% budućeg profita, a što se pokušava opravdati (nepostojećim) milionskim ulaganjem ČEZ-a u svoj udio u NERS doo. Država je do sada pokazala kako upravlja sa Elektroprivredom, te je profitabilnost preduzeća u sastavu navedenog holdinga vrlo niska, ako se uopšte može govoriti o profitabilnosti.

2. Veoma je zabrinjavajuće što su u ovom slučaju zakazali svi nadzorni organi u ekonomskom miljeu RS. Naime, prava akcionara su brutalno pregažena, nijedna institucija koja bi trebalo da se bavi zaštitom ekonomskog poretka nije reagovala, već su akcionari ostavljeni na cjedilu, koji su samo sudskim putem mogli pokušati nešto da urade kako bi zaštitili svoj kapital. Ovdje se u prvom redu misli na entitetsku Komisiju za HOV RS, kojoj su zakonski dodijeljene nadležnosti koje su se mogle iskoristiti za revidiranje ovakvog načina ‘investiranja’ u RITE Gacko. Mali akcionari su ostali nezaštićeni (ne samo u ovom slučaju), a domaćem tržištu kapitala poslana poruka da svi investitori trebaju bježati odavde jer ih može slična sudbina i sustići i u drugim ‘projektima’ (što se, na žalost, pokazalo kao tačnim u slučaju naftne industrije RS). Takođe, čelni ljudi Banjalučke berze, koji su se svojevremeno upinjali pred kamerama u dobrim vremenima, hvaleći se rastom prometa i zaradama, nisu smogli snage i ukazali investitorima i širim masama o kakvom se tu ulaganju radi i koje su posljedice ovakvih projekata.

3. Posljedice su bile klasičan krah tržišta kapitala (ogroman pad indeksa BL berze počev od maja 2007. godine koji još nije zaustavljen), te odlazak stranih investitora sa prostora Republike Srpske. Aktuelna vlast je to prokomentarisala izjavom da nam ne trebaju špekulanti, koji ujutru dolaze u RS na Banjalučku berzu, a popodne se vraćaju kući sa vrećama punim novca opljačkanih u RS. S druge strane, argumenti onih koji tvrde da su indeksi BL berze pali zbog aktuelne svjetske krize (a ne zbog korporativnog kriminala u slučaju RITE Gacko) jednostavno ne stoje, dovoljno je samo uporediti grafikone indeksa lokalnih i BL berze u 2007. i 2008. godini, pa će se uvidjeti da kada je BL berza strahovito padala, ostale regionalne berze su bilježile značajne rastove, kako vrijednosti indeksa, tako i prometa. U teškim momentima kada se svakodnevno srozavao glavni indeks BL berze i po više procenata, nadzorni organi tržišta kapitala RS nisu reagovali, a aktuelnu vlast nikada nije ni zanimalo stanje na domaćoj berzi te je bilo iluzorno i očekivati bilo kakvu njihovu reakciju. Ovakvo stanje nije pogodovalo ni opštem stanju preduzetništva u RS: ulagati u RS, u bilo kom obliku, je sada percipirano u očima stranaca kao nešto što treba izbjegavati, te se kapital, prirodnim putem interesa, okrenuo natrag i napustio ova područja.

4. U 2009. godini se stvara još veća opasnost: vlast koristi već oprobane trikove, da neprestano bombarduje građane putem medija da ulaganje u RITE Gacko nije propalo, te da je riječ o tehničkim pitanjima, u smislu da se može ponuditi i dokapitalizacija, i slično. S druge strane, ČEZ je jasno dao do znanja da je odustao od ulaganja (s druge strane, ulagali su u 2009. godini u elektrosektor u Albaniji), te je zaprijećeno mogućom međunarodnom arbitražom gdje bi RS vjerovatno izgubila spor te snosila milionske troškove odštete radi nepoštovanja ugovora (a što bi išlo na teret poreskih obveznika u RS). U medijima se ovih dana protura teza da su mali akcionari krivi, jer su, zaboga, braneći svoj uloženi kapital, uticali na odustajanje ČEZ-a u zajedničkom projektu. Ne bi začudio i javni, verbalni linč akcionarstva uopšte od strane aktuelne vlasti, jer se izbori bliže a od novog bloka RITE Gacko nema, to je već svima jasno, ništa. Banjalučka berza je dobrim dijelom propala zbog lančane reakcije uzrokovane nezakonitim izdvajanjem imovine i kapitala iz jednog akcionarskog društva, te osnivanja drugog društva, od izdvojene imovine prvog društva,i to bez saglasnosti svih akcionara, a ne zbog tužbe malih akcionara koji traže odštetu zbog takvog nezakonitog čina!

Izjava da su i neki političari imali akcije u RITE Gacko ništa ne znači, jer je malih akcionara u tom preduzeću više hiljada, a svaki građanin je mogao navedene akcije kupovati na berzi, bio on političar ili ne.

EXIT

Kako izaći iz ovakve situacije? Jasno je da su ovakvim postupanjem oštećene sve strane: državni kapital u RITE Gacko je izgubio na berzanskoj vrijednosti 95%, kapital malih akcionara takođe, neophodna revitalizacija i izgradnja novih pogona RITE Gacko se nije dogodila, a domaće tržište kapitala je teško pogođeno. Akcionarima RITE Gacko samo ostaje da se nadaju da im se neće dogoditi sa ČEZ-om ono što se dogodilo akcionarima Rafinerije nafte sa Vitolom, a ostalim zakonitim vlasnicima vrijednosnih papira, preduzeća, kuća, stanova, ostaje mršava nada da će u budućnosti svoje privatno vlasništvo uspjeti sačuvati od posljedica djelovanja onih koji još misle da ako imaju moć imaju i pravo.

Autor: D.G.

Napomena:Ovaj tekst ne odražava politiku uredništva portala. Capital.ba ne snosi odgovornost za napisane analize, kao što ne čini ni za ostale komentare koji su napisani na portalu. Ovaj komentar-analiza predstavlja lični stav autora.