Sve ovo su spomenici usponu nove vrste hibridnih korporacija koje podržava država ali koje funkcionišu kao privatne multinacionalne kompanije.

Državni kapitalizam nije nova ideja, a svjedok tome je kompanija (nekadašnja engleska kolonijalna) East India. On sad prolazi fazu dramatične obnove.

Devedesetih godina su državne kompanije bile ništa više nego državni odjeljenja na tržištima u razvoju. Ključna pretpostavka je bila da će ih, ukoliko se ekonomija bude razvijala, vlada ili zatvoriti ili privatizovati.

Međutim, ne čini se da država odustaje od vrhovne komande, kako u velikim industrijama (deset najvećih svjetskih naftnih kompanija je u državnom vlasništvu), tako ni na velikim tržištima (državne kompanije čine 80 odsto vrijednosti kineske berze i 62 odsto vrijednosti ruske berze).

I dalje su u usponu. Pogledajte gotovo svaku novu industriju i korporacijskog giganta: Kineska kompanija Mobile, na primjer, ima 600 miliona korisnika. Državne kompanije čine trećinu direktnih stranih ulaganja u svijetu u periodu od 2003. do 2010. godine.

S obzirom da je zapad u strahu, a tržišta u usponu cvjetaju, Kinezi više ne vide državne kompanije kao prolaznu stanicu na putu prema liberalnom kapitalizmu, već ih vide kao održiv model. Oni smatraju da su redizajnirali kapitalizam kako bi ga učinili boljim i sve veći broj lidera zemalja u razvoju se slaže s tim.

Brazilska vlada koja je 90-ih godina prihvatila privatizaciju se sada umješala u kompanije Vale i Petrobras i uvjerava male kompanije da se spoje i formiraju nacionalne gigante. Južna Afrika takođe flertuje sa takvim modelom.

Ovakva vrsta razvoja pokreće dva pitanja: koliko je uspješan takav model i kakve su posljedice, kako u, tako i izvan tržišta u razvoju?

Pristalice državnog kapitalizma tvrde da se ovim modelom može osigurati i bezbjednost i rast.

Divlja privatizacija u Rusiji devedesetih godina za vrijeme Borisa Jeljcina je uznemirila mnoge zemlje u razvoju i potakla je stajališta da vlada može ublažiti napetost koju uzrokuju kapitalizam i globalizacija time što će obezbjediti ne samo tešku infrastrukturu poput puteva i mostova, već i laku infrastrukturu u vidu vodećih korporacija.

Vlada Lee Kuan Iev-a u Singapuru, koja je jedan od nosioca ove ideje, je prihvatila zapadne ideje i otvorila vrata stranim kompanijama, ali je takođe posjedovala udio u mnogim od njih.

Kina je sada vodeći stručnjak u tome. Uska veza između njene vlade i biznisa će bez sumnje biti razmatrana sljedeće sedmice na sastanku globalne elite u švajcarskom odmaralištu Davos.

Među zapadnjacima koji tamo budu prisutni, predstavnici vlada često zauzimaju suprotna gledišta od predstavnika privatnog sektora. Kineski delegati s obe strane, pak, imaju isto mišljenje, čak i isti patriotski način razmišljanja.

Ipak, ako bolje razmotrimo ovaj model uoči ćemo njegove slabosti. Kada vlada favorizuje određene kompanije, ostale su na gubitku. Kineska kompanija Mobile i još jedan državni gigant Kineska nacionalna naftna korporacija (CNOOC) su 2009. godine zaradile 33 milijarde dolara, što je više od zarade 500 najprofitabilnijih kineskih privatnih kompanija zajedno.

Državni giganti upijaju kapital i talenat koji bi privatne kompanije možda bolje iskoristile. Istraživanja pokazuju da državne kompanije koriste kapital na manje efikasan način nego privatne i imaju sporiji rast. U mnogim zemljama državni giganti prosipaju novac na moderne tornjeve u vreme kada se preduzetnici bore da prikupe kapital.

Ti troškovi će vjerovatno rasti. Državne kompanije su dobre u kopiranju drugih, djelom iz razloga što mogu koristiti snagu vlade koja ih podržava da nabave njihovu tehnologiju.

Ali u trenutku kada treba da osmisle sopstvene ideje, one postaju manje kompetitivne. Državne kompanije radije prave nekoliko velikih poteza nego mnogo manjih. Najveći svjetski centri inovacija su obično male kompanije.

Ovaj model ne garantuje ni sigurnost. Državni kapitalizam funkcioniše dobro samo onda kada ga vode kompetentne države. Mnoge azijske države imaju snažnu mandarinski kulturu, što Južna Afrika i Brazil nemaju. Kompanija Coal India baš i nije predstavnik efikasnosti. Državni kapitalizam daje prednost dobro povezanim pripadnicima sistema u odnosu na inovatore spolja.

U Kini je visoko obrazovana “dvorska svita” ugrabila svoj plen. U Rusiji šačica “birogarha”, često bivših oficira KGB-a, dominira i Kremljom i biznisom. Tako ovaj model proizvodi ortačke odnose, nejednakost i na kraju nezadovoljstvo, kao što je brend državnog kapitalizma Hosnija Mubaraka učinio u Egiptu.

Razvijene svjetske sile su uvijek koristile državu kako bi pokrenule rast, počev od Japana i Južne Koreje 1950-ih i Njemačke 1870-ih ili Sjedinjenih Država nakon rata za nezavisnost. Međutim, ove zemlje su vremenom shvatile da sistem ima granice. Kinezi bi od svih ljudi na svijetu trebali znati da je najbolji način da učite iz istorije da se osvrnete na njen dugi tok.

Međutim, moglo bi da potraje nekoliko godina da ove slabosti izađu na videlo, a u međuvremenu one mogu izazvati mnoge probleme. Investitori u tržišta u razvoju moraju biti pažljivi. Mogli bi ući u sukob sa vladom, a ne samo sa kompanijama.

Kapitalističke državne vlade mogu biti hirovite, i uskratiti prava manjinskim akcionarima. Oni koji imaju podružnice ili zajedničke kompanije na tržištima u razvoju mogli bi doći u sukob sa državnim kompanijama.

Još jedna od briga je i uticaj ovog modela na globalni sistem trgovine koji je, u vreme kada republikanski kandidat za predsjednika želi prvog dana u kancelariji proglasiti Kinu manipulatorom valuta, već u opasnosti. Osigurati pravednu trgovinu je teško kada neke kompanije uživaju veću podršku državne vlade. Zapadni političari polako gube strpljenje zbog državnih kapitalističkih moćnika koji grade sistem u korist svojih sopstvenih kompanija. The Economist

Prije četiri godine u Sarajevu je održana konferencija pod nazivom „Medijacija, rješavaje sporova i korporativno upravljanje“ koju su organizovali IFC (International Finance Corporation) i Globalni forum o korporativnom upravljanju iz Vašingtona, Sjedinjene Američke Države.
Jedan od učesnika konferencije bio je Mervyn King, predstavnik vodećih svjetskih autoriteta u oblasti korporativnog upravljanja, autor brojnih publikacija o toj temi, dugogodišnji član arbitražnog suda Međunarodne privredne komore u Parizu i aktivni medijator.
U vrijeme održavanja ove konferencije (kraj septembra 2007. godine) pažnju bh. javnosti privlačio je do tada neviđen i veoma žestok, brutalan i krajnje čudan sukob tadašnjeg ministra energije, industrije i rudarstva u Vladi FBiH Vahida Heće i članova Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH Sarajevo.
Hećo je tada, naime, insistirao da po svaku cijenu smijeni aktuelni Nadzorni odbor, a potom i direktora kompanije, kako bi na to mjesto postavio čovjeka odanog Stranci za BiH, političkoj partiji kojoj je pripadao i  on kao resorni ministar.
No, Heći se tada žestoko opirao dr Rasim Gačanović, predsjednik Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH, koji je tvrdio da nije pametno mijenjati menadžment kompanije i to baš u trenutku kada je firma konačno prekinula niz godina poslovanja s gubicima i kada je počela pozitivno poslovati.
Novinare je, naravno, interesovalo šta teorija i svjetska praksa u segmentu korporativnog upravljanja „kaže“ u ovakvim slučajevima, dakle kada predsjednik Nadzornog odbora ne želi provesti u djelo odluku većinskog vlasnika kompanije (Vlade FBiH koja kontroliše 90 odsto dionica Elektroprivrede BiH Sarajevo).
Na opšte čuđenje prisutnih, Mervyn King je eksplicitno stao na stranu predsjednika Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH. „Nadzorni odbor ne treba raditi u interesu većinskog vlasnika, nego jedino, samo i isključivo u interesu kompanije“, rekao je King.
Koliko je King bio u pravu svjedoče i godine koje su uslijedile nakon toga. Ministar Hećo je uspio smijeniti Nadzorni odbor i postaviti „svog čovjeka“. Elektroprivreda BiH je tu i narednu godinu poslovala pozitivno, zahvaljujući isključivo ugovorima koje je dogovorio smijenjeni menadžment, a onda se sve vratilo na staro – pod dirigentskom palicom Stranke za BiH javno preduzeće Elektroprivreda BiH ponovo je utonulo u gubitke, čije se posljedice i danas osjećaju.
Reizbor bez razloga
Nažalost, bh. javnost nije apsolutno ništa naučila iz ovog slučaja. Prije par mjeseci aktuelna federalna Vlada smijenila je stari i imenovala novi Nadzorni odbor Energoinvesta Sarajevo, jedne od najvećih i najpoznatnijih bh. kompanija. Novi Nadzorni odbor je potom „proveo u djelo“ stranačku odluku o smijeni dotadašnjeg generalnog direktora, mr  Džemaila Vlahovljaka, na koju je zbog proceduralnih razloga i Vlada FBiH „stavila svoj potpis“.
Naravno, u svemu ovome ne bi bilo ništa čudno niti sporno da je Vlada FBiH, kao vlasnik 67 posto dionica kompanije, odnosno novi Nadzorni odbor Energoinvesta, ponudila odgovor na osnovno, veoma logično pitanje: „Zašto se mijenja menadžment koji uspješno posluje“?
No, krenimo redom. Magistar tehničkih nauka Džemail Vlahovljak imenovan je za generalnog direktora Energoinvesta Sarajevo sredinom 2002. godine. Riječ je o čovjeku koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ovoj firmi, radivši na mjestima inženjera, projektanta, direktora sektora i Instituta za energetiku, da bi potom, krajem 2001. godine, na konkursu bio izabran za generalnog direktora. Vlahovljak je tada naslijedio na mjestu direktora Nedžada Brankovića, pripadnika Stranke demokratske akcije (SDA), koji je otišao u federalnu Vladu, prvo na mjesto ministra prometa i komunikacija, a potom i na mjesto premijera.

Treba takođe naglasiti, što je za ovu priču jako bitno, da Vlahovljak nije „stranački čovjek“, dakle da nije aktivni sljedbenik i pripadnik nijedne političke opcije u BiH.
Vlahovljak je od Brankovića naslijedio firmu koja gotovo da nije imala prihoda od osnovne djelatnosti (projektovanje i izgradnja elektroenergetskih postrojenja), koja je redovno poslovala sa jedan ili dva miliona KM gubitka godišnje, te koja je većinu svojih prihoda ostvarivala od iznajmljivanja poslovnih prostora koje je ova kompanija posjedovala u BiH i regiji.
Ubrzo po preuzimanju kompanije, Vlahovljak je pokazao nevjerovatne tehno – menadžerske sposobnosti. Za manje od dvije godine preporodio je firmu: povezao se s poslovnim partnerima, ugovorio nekoliko velikih poslova iz segmenta osnovne djelatnosti Energoinvesta, vratio se na tržišta Libije i Iraka, otvorio nova tržišta u Alžiru, Etiopiji i Meksiku, te povezao sve firme ćerke Energoinvesta. Rezultati su zaista bili spektakularni.

Nakon samo godinu i po Energoinvest je od gubitaša sa dva miliona KM minusa postao kompanija koja je poslovala sa osam miliona KM dobiti. Prihodi iz osnovne djelatnosti kompanije povećali su se za šest do osam puta, a udio prihoda od iznamljivanja poslovnih prostora u ukupnom prihodi kompanije i grupe postali su zanemarljivi, iako su i oni porasli u apsolutnim iznosima, a prema finansijskim izvještajima o poslovanju kompanije koji su objavljeni na stranicama Sarajevske berze (SASE).
Do kraja prvog mandata Vlahovljak je u potpunosti preporodio kompaniju na čijem je čelu bio, što je ujedno bio i dovoljan argument da ponovo na konkursu bude izabran za direktora Energoinvesta i u drugom mandatu. No, tada počinju i problemi za Vlahovljaka i Energoinvest.
Budući da je sada kompanija poslovala s profitom, redovno isplaćivala plate zaposlenicima i plaćala sve svoje obaveze, u Stranci demokratske akcije ponovo se aktivirala ideja da bi na mjestu direktora Energoinevsta trebao biti „njihov čovjek“, jer, kako kažu, „to mjesto njima pripada“.
Tada je SDA „vladala“ Federacijom zajedno sa partnerskom Strankom za BiH. Prema nepisanom pravilu, vladajuće stranke dijele plijen tako što, recimo, BH Telecom pripada SDA, a Elektroprivreda BiH Stranci za BiH. Ministarstvo prometa i komunikacija FBiH tradicionalno pripada SDA, a Ministarstvo energetike, industrije i rudarstva Stranci za BiH i tako dalje … Shodno toj kadrovskoj kombinatorici Energoinvest „pripada“ SDA. No, budući da je kompanija poslovala pod SDA s gubicima, Energoinvest nije bio pretjerano interesantan čelnicima stranke sve dok nije počeo poslovati pozitivno. Tada su se u SDA sjetili da njima „pripada Energoinvest“ i – napad je krenuo.
Tokom 2007. i 2008. gotovo da nije bilo pripadnika SDA koji nije javno „blatio“ ovu firmu. No, jedini problem za SDA je bilo to što Energoinvest nije poslovao sa skandalima, a poslovao je s profitom, tako da bh. javnost nije baš objeručke prihvatila ideju SDA o neophodnoj zamjeni menadžmenta. Osim toga, Stranci demokratske akcije nije išao u prilog niti politički sukob sa dotadašnjim partnerom, Strankom za BiH, čija je saglasnost bila neophodna za bilo kakve smjene.
Najbestijalnije napade na menadžment Energoinvesta u tom periodu vršio je Mustafa Mujezinović, član SDA i čovjek koji je u premijerskoj fotelji smijenio Nedžada Brankovića, koji je, što je veoma interesantno, poslovnu karijeru počeo upravo u Energoinvestu, kao „neprimjetni i prilično neaktivan“ inženjer.
Mujezinović je pokrenuo pitanje smjene menadžmenta na osnovu nekakvog fantomskog, nikad potvrđenog pisma namjere neke nepoznate firme iz Turske koja je, navodno, bila zainteresovana za privatizaciju ove firme. Kada su se Federalni mediji počeli raspitivati o tom fantomskom pismu namjere, Mujezinović je cijelu priču naprasno zaboravio i okomio se na rezultate poslovanja Energoinvesta.
Tadašnji federalni premijer je odjednom počeo javno da optužuje Energoinvest da posluje s gubicima, iako su ga finansijski izvještaji i revizorski izvještaji Energoinvesta za prethodnih šest-sedam godina veoma argumentovano demantovali. Mujezinovićevi napadi na poslovanje Energoinvesta su stali kada je neko od novinara javnosti predočio rezultate poslovanja Energoinvesta u proteklih sedam godina, koje su potvrdili i nezavisni revizori, a u kojima je jasno stajalo da je kompanija itekako profitablina. Mujezinoviću i SDA tada, prvenstveno zbog svađa sa Strankom za BiH, ipak nije pošlo za rukom da smijeni menadžment Energoinvesta. A potom su došli novi izbori…
Na oktobarskim izborima 2010. godine Stranka za BiH potučena je do nogu. SDA je, sedam do osam mjeseci nakon izbora, formirala federalnu vlast sa SDP, HSP-a te Narodnom strankom Radom za boljitak. Jedan od prvih poteza nove Vlade FBiH – pretpostavljate – bila je smjena nadzornih odbora u javnim kompanijama (Elektroprivreda BiH, BH Telecom, Elektroprivreda HZHB…), među kojom se našao i Energoinvest.
Zapravo, istini za volju, inicijativa za smijenu NO Energoinvesta i potom menadžmenta nije došla baš iz federalne Vlade nego sa sjednice Glavnog odbora SDA. Navodno, kako nezvanično saznajemo, inicijativa je u pisanoj formi došla do resornog ministra energetike, industrije i rudarstva (Erdal Trhulj, član SDA), koji je tu inicijativu proslijedio Vladi na usvajanje. Objašnjenje za tu inicijativu već je bilo poznato: „To mjesto pripada nama“.
Po hitnoj proceduri novi NO Energoinvesta, i prije nego je uopšte bio u prilici pogledati poslovne knjige firme, donosi odluku o smjeni menadžmenta i direktora koji je prije dvije godine legalno izabran na konkursu i koji se nalazio u tom trenutku na polovini mandata. NO šalje tu „svoju odluku“ Vladi FBiH kao većinskom vlasniku na usvajanje, a federalni dužnosnici na jednoj od svojih sjednica je i prihvataju. Vlada je, kako saznajemo, slično uradila i u slučaju BH Pošta Sarajevo, ali je tamošnji direktor, koji je regularno izabran na konkursu, pravno osporio tu i takvu odluku Vlade, pa je na kraju Vlada sa „starim“ direktorom morala napraviti određeni dogovor.
U slučaju Energoinvesta Vlada nije imala tih problema, prvenstveno zahvaljujući Vlahovljaku koji je džentlmenski prihvatio takvu odluku. No, bez obzira na to, ni Vlada FBiH niti Nadzorni odbor Energoinvesta nisu ovdašnjoj javnosti ponudili bilo kakvo objašnjenje ili pojašnjenje te odluke, što zapravo i ne čudi. Budući da Energoinvest posluje stabilno i profitabilno, te da je menadžment veoma efikasan, čak je i federalnim dužnosnicima i članovima NO u takvoj situaciji veoma teško pronaći neki smisleni razlog za pomenutu odluku. Naravno, još bi teže bilo javno reći: „To mjesto pripada njima“.
Direktorska fotelja Čengiću
Bilo kako bilo, Vlada FBiH je prije par sedmica na mjesto generalnog direktora Energoinvesta imenovala Enesa Čengića, jednog od uglednih kadrova SDA, koji je prije bio aktivan u Kantonalnoj vladi Kantona Sarajevo, a koji je prije dolaska u Energoinvest radio u Siemensu.
Sam Vlahovljak je, kako smo već rekli, džentlmenski prihvatio novo činjenično stanje. „Ako je to odluka većinskog vlasnika – u redu, ja je prihvatam“, rekao je on. Vlahovljak je dobio mjesto savjetnika direktora Energoinvesta, a prije razrješenja izdao je nalog svim uposlenicima u firmi da maksimalno pomognu novom direktoru da se snađe na novoj poziciji.
A kako će se novi direktor snaći – ostaje tek da se vidi. Pred Energoinvestom su u ekonomskom smislu sve teže i teže godine. Zbog aktuelnih dešavanja u Libiji pitanje je kada će se Energoinvest vratiti na ovo veliko i značajno tržište, a globalna finansijska kriza stvara na ostalim tržištima sve jaču konkurenciju.
Zbog veoma teške ekonomske situacije u cijelom svijetu obustavljeni su brojni projekti, što će se takođe odraziti i na poslovanje Energoinvesta u narednim godinama. A da su novi članovi Nadzornog odbora Energoinvesta uopšte i pomislili o tome, odnosno da su uopšte željeli raditi u interesu kompanije a ne“ većinskog vlasnika“, kako to reče Mervyn King, sigurno ne bi tako brzopleto i nepromišljeno donijeli svoju prvu odluku samo par dana nakon preuzimanja dužnosti. I to, ni manje ni više, o smijeni menadžementa, odluku donešenu bez jednostavnog obrazloženja – zašto.

Ko su članovi Nadzornog odbora?
Odmah nakon uspostavljanja federalne Vlade, već sredinom juna 2011. godine, donešeno je niz odluka o smjenama nadzornih odbora u nekoliko velikih bh. kompanija, poput recimo BH Telecoma, Elektroprivrede BiH, Elektroprivrede HZHB i tako dalje … pa sve do Energoinvesta.
Vlada FBiH je na svojoj sjednici po hitnom postupku smijenila tadašnji Nadzorni odbor Energoinvesta – bez ikakvog obrazloženja – i imenovala novi, na period od 60 dana.
Kako je saopšteno nakon sjednice Vlade FBiH, novi članovi Nadzornog odbora Energoinvesta su Nijaz Alispahić, Željko Varunek, Rešad Pašić i Mersad Ramović.

Energoinvest: „Nemamo ovlaštenja dati informacije o članovima NO“
Vjerovali ili ne, kada smo se obratili Energoinvestu s pitanjima da nam dostave imena članova Nadzornog odbora, njihove biografije i iznose mjesečnih naknada, čak i uprkos Zakonu o slobodi pristupa informacijama (vlasnik 67 odsto dionica Energoinvesta je Vlada FBiH), od pravne službe ove kompanije smo dobili odgovor da „oni nemaju nikakvog ovlašćenja za davanje ovih informacija te da njima nije proslijeđen nikakav dopis“.
A dopis smo poslali na službu za odnose s javnošću i kabinet generalnog direktora, koji su u telefonskom razgovoru potvrdili prijem, ali se nikada nakon toga nisu javili s bilo kakvim obrazloženjem.
Zbog toga, zapravo, službeno ne možemo saznati ko su članovi Nadzornog odbora, iako je Vlada FBiH u svom saopštenju bez ikakvih problema objavila njihova imena. A kolike su njihove naknade za rad – ostaje tajna do daljnjeg.
Autor: Tekst je rezultat rada magazina i portala Intermezzo koji uz podršku Internewsa i USAID-ovog programa pomoći nezavisnim medijima provodi projekat Istraživanje rada Nadzornih odbora u javnim preduzećima, institucijama i ustanovama u BiH (ocjene efikasnosti i transparentnosti).

Francuski predsjednik Nikola Sarkozi rekao je da kriza nije gotova, dok je italijanski predsjednik Đorđo Napolitano pozvao na nove žrtve i odricanja.

Sarkozi je dodao da su potrebne strukturalne promjene privrede da bi se obnovio privredi rast, javlja Bi-Bi-Si.

“Znam da su životi mnogih od vas, nakon dvije teške godine, još jednom stavljeni na probu”, rekao je on u obraćanju naciji.

Sarkozi će se sastati sa njemačkim kancelarom Angelom Merkel početkom januara radi novog sporazuma EU o fiskalnoj uniji.

Njemački kancelar Angela Merkel rekla je da se Evropa suočava sa “najgorim testom u posljednjih nekoliko decenija”, ali da se Evropa sve više ujedinjuje u dužničkoj krizi.

U televizijskom obraćanju naciji ona je rekla da uprkos “relativno dobroj ekonomskoj situaciji u Njemačkoj naredna godina biće mnogo teža nego 2011.

Ona je branila evro rekavši da je “olakšao svakodnevni život i naša ekonomija je jača i zaštićena od nečega mnogo goreg tokom finansijske krize 2008.

Italijanski predsjednik Napolitano apelovao je da ljudi načine žrtve i spriječe “finansijski kolaps Italije”.

“Žrtve su neophodne da osiguraju budućnost mladih ljudi, to je naš cilj i obaveza koju ne možemo da izbjegnemo”, rekao je on.

On je dodao da nijedna socijalna grupa danas ne može izbjeći obaveze u smislu sređivanja javnih finansija kako bi se spriječio kolaps Italije.

“Žrtve neće biti uzaludne, posebno ako opet dođe do privrednog rasta”, rekao je Napolitano.

Privredni rast u Evropi je u zastoju jer je dužnička kriza prisilila vlade da smanje potrošnju, ocjenjuje Bi-Bi-Si.

Grčki premijer Lukas Papademos upozorio je na tešku godinu 2012.

“Moramo da odlučno nastavimo sa našim naporima kako naše žrtve ne bi bile uzaludne”, rekao je on u obaraćanju naciji.

Njegova vlada uvela je teške mjere štednje kako bi osigurala da Grčka dobije međunarodnu pomoć.

U međuvremenu, vodeći ekonomisti čije je mišljenje zatražio Bi-Bi-Si kažu da će se recesija vratiti u Evropu u prvoj polovini 2012.

Troškovi zaduživanja za neke zemlje evrozone, uključujući Italiju i Španiju, porasli su posljednjih mjeseci jer se zajmodavci plaže da vlade neće moći da vrate ranije uzete pozajmice. BBC

U posljednju nedjelju 2011. godine Evropska unija (EU) i cijela Evropa, ulaze sa ogromnim teretom finansijske, ekonomske, socijalne i političke krize koju brojni uticajni intelektualci nazivaju pravim imenom – depresijom koja je skoro identična onoj iz 1930-ih godina.

Za CAPITAL piše: dr.političkih nauka Siniša Marčić

Čak i tradicionalno uzdržane moćne organizacije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), bez imalo tipične diplomatičnosti i političke korektnosti javnost podsjećaju na ono što se desilo u Evropi nakon pomenute depresije. Kriza je preduboka da bi se s njom bilo ko više poigravao.

Upozorenje šefice MMF-a Kristin Lagard samo je djelimično posljedica zaoštrenih odnosa između kontinentalnog dijela EU, prije svega Francuske i Velike Britanije nakon što je Dejvid Kameron odbio učestvovati u pomoći za spas evra. Pravi razlog je ipak u činjenici da se svijet, mataforički rečeno, poput trapavog broda nalazi usred oluje na pučini dok se infantilna evropska posada prepire oko kursa koji treba zauzeti da bi se izbjegla katastrofa. Jasno je da bez čvrstog liderstva iza kojeg će redove zgusnuti sve velike evropske zemlje evropski brod može uskoro naići na opasne hridi koje će ga povući na dno.

Dosadašnja taktika političara može se svesti na dva trika: izbjegavaj pogledati problem u oči i ne dozvoli da građani shvate šta se dešava kako se ne bi digli na noge. Zahvaljujući veoma brzim onlajn medijima, ovaj drugi recept poznat još od Aristotela, samo djelimično se pokazao uspješnim. Dio građana uviđa pravu prirodu problema i kroz svoje kanale pokušava artikulisati bijes zbog nastale situacije. Uticaj aktivista i nezavisnih intelektualaca je ipak ograničenih dometa, pa je pravo pitanje šta rade ostali bijesni ljudi čiji glas se ne čuje?

Kontinent straha

Kako to obično biva, dok se veliki igraju, obični građani se snalaze u teškim vremenima kako najbolje umiju. Suočeni sa neizvjesnom budućnošću, sve manje radnih mjesta, rastućim siromaštvom i promjenom dominantnih kulturnih obrazaca, priklanjaju se onim političkim snagama koje im mogu ponuditi nadu da će njihov brod dovesti do sigurne luke. Istorija nas uči da u kriznim vremenima jačaju populistički pokreti i partije koje dezorijentisanim ljudima nude ono što im je najpotrebnije: usmjerenje i strukturu. Brojna istraživanja pokazuju da podrška ultradesničarskim partijama u Evropi sve više raste. Odmah treba napomenuti da sadašnje “ultra desničarske partije” pored karakterističnih konzervativnih stavova zapravo integrišu mnoge ideološke elemente ljevice. Da podrška ultra desničarskim partijama od početka 2000-ih stalno raste sada podjednako uviđaju ljevičarski i konzervativni mediji. Populisti dobijaju podršku od svih zemalja Skandinavije, preko Holandije, Belgije, Francuske, Italije, Austrije, Mađarske, Slovačke i Slovenije do Rumunije i nedavno Grčke. Prema nekim istraživanjima s početka 2011. godine Marina Le Pen, predvodnica francuske ultra desne partije Nacionalni front je čak bila ispred Sarkozija po popularnosti za budućeg predsjednika. Nedavno je ovakav rast ultra desnih partija njemački nedjeljnik “Špigl” (Der Spiegel) nazvao ‘kontinent straha’.

Britanski istraživački centar Demos prije nekoliko sedmica objavio rezultate prvog onlajn kvantitativnog istraživanja na uzorku većem od 10.000 ispitanika u 11 evropskih zemalja među pobornicima ultradesničarskih političkih snaga. Identifikacija socio-ekonomskih pozadina iz kojih dolaze njihove pristalice (prije svega mladi ljudi), njihovih navika, očekivanja i društvenog angažmana su od ključne važnosti za razumijevanje političkih pokreta koji će stasavati u budućnosti i utvrđivanje u kojem će se pravcu razvijati. Rezultati istraživanja ukazuju na trend izražene podrške ekstremno desnim partijama, naročito među nezaposlenim, muškarcima do 30 godina. Ispitanici su kao osnovne motive naveli sve ono što karakteriše desničarske partije u Evropi: protivljenje liberalnoj imigracionoj politici, potreba zaštite ugroženih nacionalnih (često i evropskih) vrijednosti i kulture, islamski ekstremizam, protivljenje globalizaciji i efektima neoliberalnog kapitalizma u njihovim zemljama. Pokazuje se da je ekonomska kriza važan faktor koji opredjeljuje građane da podrže radikalne političke struje, ali je presudan faktor ipak osjećaj ugroženosti nacionalne kulture zbog velikog priliva imigranata koji sa sobom donose svoju kulturu i običaje koji su nerijetko u potpunoj suprotnosti sa domaćim.

Zanimljivo je da velika većina ispitanika prihvata postojeće demokratske mehanizme i skloni su da glasaju na izborima, pri čemu ne podržavaju nasilje. Istovremeno, većina ispitanika smatra da sadašnja forma politike ne može ponuditi rješenja za probleme koje oni identifikuju. Stoga ne čudi da je suštinski uzrok sve izraženijoj popularnosti desničarskih ideja izgubljeno povjerenje u nacionalne i EU  političke elite za rješavanje bitnih društvenih problema. Pomenuto istraživanje ukazuje da većina ispitanika svoju podršku iskazuje u sferi onlajn komuniciranja koje se u velikoj mjeri premješta u stvarnu podršku ‘na terenu’ ukoliko pristalice desničarskih pokreta ili partije procijene da je to potrebno. Drugim riječima, ova studija sugeriše da standardna istraživanja javnog mnijenja putem anketa možda nisu potpuno tačna jer potpuno zaobilaze znatan broj mladih ljudi orijentisanih na socijalne onlajn mreže.

Da li je problem samo u mladim ljudima?

Iako pomenuto istraživanje ukazuje da podršku radikalnim desničarskim pokretima uglavnom daju mladi ljudi, nedavni slučaj iz Italije ukazuje da stvar nije baš tako prosta. Đanluka Kaseri, 50-godišnji pisac ubio je dvojicu Senegalaca, a još trojicu teško ranio u dobro isplaniranoj akciji usmjerenoj protiv crnih imigranata. Stručnjaci smatraju da je u pitanju tipičan slučaj “usamljenog vuka” koji je dugo spremao ovaj napad i to uradio iz ideološkog ubjeđenja da imigrantima nije mjesto u Italiji. Sličan obrazac rezonovanja je koristio i Anders Brejvik u Norveškoj iza kojeg je ostala prava državna tragedija, pri čemu su žrtve bile iz kruga domaćeg stanovništva. Nedavno otkrivena, dobro organizovana i dobro naoružana, njemačka neo-nacistička grupa već je druga priča oko koje se u Njemačkoj podiglo mnogo prašine.

Slični događaji će se i dalje dešavati u rasklimanoj Evropi jer uzroke niko ne razmatra ozbiljno. Autistički zagledana u rješavanje svojih finansijskih problema, EU je sklona da zažmiri na jedno oko kada se u nekoj zemlji članici donose anti-demokratski zakoni – kao što je slučaj sa Mađarskom gdje je donesen talas zakonskih rješenja koja u značajnoj mjeri ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode, kao i slobodu medija da neometano izvještavaju građane – kako bi sačuvala privid o uspješnom evropskom projektu.

Međutim, bez obzira na sve manjkavosti, u EU još uvijek imamo mogućnost da dobijemo nepristrasne i kritičke poglede na bitne društvene tokove. Smatram da je kod nas primjetan rast popularnosti ultra desničarskih ideja među našim građanima, prije svega mladim ljudima, ali o tome niko ne govori otvoreno. Vrijeme je. Ili je plan upravo obrnut?

Takođe, neće moći da se servisiraju ni kreditne obaveze prema inostranstvu.

Da je BiH normalna država, do sada je već trebalo da bude usvojen i budžet za 2012. godinu. Ovako, ni najveći optimisti ne usuđuju se da prognoziraju kada bi to moglo da se desi. Izvjesno je da će, uprkos brojnim teškoćama, entiteti sigurno obezbijediti finansiranje rada svojih institucija u narednoj godini.

Zašto je to tako? Za neusvajanje budžeta zajedničkih institucija BiH neki sarajevski političari optuživali su nedavno rukovodstvo Republike Srpske. Tvrdili su da na ovaj način oni jednostavno žele da pokažu da BiH ne može da funkcioniše i da zbog toga ne može opstati.

Stvarnost je potpuno drugačija. Da su malo pošteniji, ti isti političari priznali bi da se budžet zajedničkih institucija BiH nije mogao usvojiti zbog njihovih megalomanskih zahtjeva, prouzrokovanih željom za pretjeranom centralizacijom i stvaranjem unitarne države.

Političari iz Republike Srpske sve i da hoće ne mogu na to da pristanu, jer nemaju mandat od naroda.

Realno govoreći, uzrok finansijskog kolapsa koji bi naredne godine lako mogao da zadesi zajedničke institucije BiH jeste rasipništvo u tim organima, na koje su godinama unazad bezuspješno ukazivali revizori, ekonomisti i mnogi narodni poslanici.

Iako nije usvojen budžet zajedničkih institucija BiH za ovu godinu, već sada je izvjesno da će preglomazna državna administracija ove godine progutati trostruko više novaca poreskih obaveznika nego u 2005. godini!?

Govori to i podatak da je 2005. godine budžet zajedničkih institucija BiH iznosio tek 337 miliona maraka. Ove godine državna administracija namjerava da potroši 1.042.874.000 maraka?!

To je za gotovo 16 miliona maraka više nego u prošloj godini. Zbog toga Vlada Republike Srpske i nije podržala budžet zajedničkih institucija BiH za ovu godinu. Jer, u tom slučaju morali bi da se smanje entitetski budžeti iako su u Republici Srpskoj već provedene brojne mjere štednje.

“Dok smo mi smanjivali plate, materijalne i druge troškove u zajedničkim institucijama BiH su rasipali novac poreskih obaveznika”, rekao je nedavno premjer Republike Srpske Aleksandar Džombić.

I drugi zvaničnici Republike Srpske ukazivali su na prekomjernu potrošnju u zajedničkim institucijama. Ali niko nije htio da čuje.

Da apsurd bude veći, oni koji su morali da ih čuju, sada ih optužuju za opstrukcije i neusvajanje budžeta. A niko od njih i ne razmišlja o posljedicama.

Kako sada stvari stoje, nerealno je i očekivati da će budžet biti usvojen do 31. decembra ove godine. To onda, po svoj prilici, znači “ključ u trezor”, a time i u brojne zajedničke institucije BiH koje jednostavno ne mogu da funkcionišu bez novaca.

Niko u BiH sada pouzdano ne zna da li će se to zaista i dogoditi. Ipak, činjenice su neumoljive. A one kažu:

U Parlamentarnoj skupštini BiH usvojen je budžet zajedničkih institucija za 2010. godinu i na osnovu njega obezbijeđeno je privremeno finansiranje zajedničkih institucija u ovoj godini. Da bi obezbijedio novac za rad zajedničkih institucija u narednoj godini, potrebno je da se ispuni zakonski minimum, a to je da se do 31. decembra usvoji budžet za 2011. godinu. Na taj način obezbijedilo bi se privremeno finansiranje za sljedeću godinu.

Oni najodgovorniji, u vrhu vlasti u BiH, čini se, o tome i ne razmišljaju. Kao da se sve to dešava nekom drugom. Misle valjda da se to ne može desiti u BiH.

U podsvijesti im je stalno odredba Ustava BiH, po kojoj se ne može desiti da zajedničke institucije BiH ostanu bez finansiranja. Kada bi ih, međutim, upitali na koji način bi se to moglo obezbijediti – niko ne bi imao odgovor.

Jer, svima je jasno da je legalno finansiranje rada zajedničkih institucija u narednoj godini moguće jedino ako se do 31. decembra ove godine usvoji budžet za 2012. godinu, ili makar za ovu, 2011. godinu.

U prvom slučaju obezbijedilo bi se redovno finansiranje. Privremeno finansiranje zajedničkih institucija u 2012. godini moguće je samo ako se do kraja ove godine usvoji budžet za 2011. godinu koji bi bio osnova za privremeno finansiranje u narednoj godini.

Zakonski propisi su tu potpuno jasni. Kako sada stvari stoje, nerealna je i jedna i druga varijanta.  Srna

To je ocijenio predsjednik Saveza ekonomista Srbije Dragan Ðuričin, koji ističe da je sada stvorena osnova za pretvaranje te, evropske, države u fiskalnu uniju.
To, kako dodaje, konkretno znači da će 17 zemalja iz evrozone prihvatiti centralnu fiskalnu vlast kako bi sačuvale zajedničku monetarnu jedinicu – evro.

Prema riječima čelnika SES-a, konfederacija evropskih zemalja se na taj način praktično pretvara u federaciju, pošto će punjenje budžeta i fiskalna disciplina biti pod kontrolom, uslovno rečeno vlade EU.

“To, takođe, znači da budžeti neće moći da se pune prihodima po osnovu emisije državnih obveznica i to je veoma značajno jer to znači da se Evropska monetarna unija opredjelila za bankrocentričan sistem”, rekao je Ðuričin.

On je ukazao da je to vjerovatno razlog odbijanja prilaska Velike Britanije tom sistemu jer je ona poznata po “veoma visokoj aktivnosti finansijskih posrednika i njihov finansijski sektor koji trguje hartijama od vrijednosti je u tome jedan od najrazvijenijih u Evropi.”

“Državne obveznice kreiraju takozvanu krivu prinosa za hartije od vrijednosti i one su veoma bitan tržišni materijal na tržištu kapitala, ako toga nema onda je tržište kapitala u povlačenju i to očigledno ne odgovara Britancima i to je vjerovatno razlog njihovog odbijanja”, precizirao je Ðuričin.

Ðuričin, koji je i profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, smatra da pošto će doći do rasta poreskog opterećenja, vjerovatno Mađarska i Češka nisu spremne da time obeshrabre privrednike, posebno s obzirom na to da su se Česi držali načela čvrstog budžetskog ograničenja u prethodnom periodu i da vjerovatno smatraju da to narušava njihovu konkurentnost.

“Mislim da će Česi to prihvatiti, a za Mađare nisam siguran, jer oni u osnovi imaju u ovom trenutku velike probleme sa budžetskim deficitom, tako da ova granica od tri odsto budžetskog deficita i penalizovanje u slučaju probijanja može da bude za njih veoma teško dostižan cilj”, zaključio je Ðuričin. Tanjug

Kurs evra prema američkoj valuti ostao je na sedmičnom nivouskoro nepromijenjen, na 1,3386 dolara, dok je u odnosu na japanski jen oslabio 0,7 odsto, na 103,65 jena. I dolar je oslabio  prema jenu, pa joj je cijena pala za 0,4 odsto, na 77,63 jena. U vrlo nervoznom trgovanju cijena evra oscilirala je prošle sedmice između 1,3289 dolara, najnižeg nivoa u sedam dana, i 1,3440 dolara, zavisno o vijestima iz Evrope o pregovorima uoči samita EU-a. Veći pritisak na evro uslijedio je u četvrtak, nakon što je Evropska centralna banka poručila da ne kani povećati program kupovne obveznica prezaduženih članica evrozone. Predsjednik ECB-a Mario Draghi je rekao  kako kupovina državnih obveznica ne može trajati unedogled.

“To je krupna stvar, budući da se puno ulagača oslanjalo na ECB, a banka je u stvari tržištima iznenada izmaknula tlo pod nogama. Prisutan je određen šok jer je ranije ECB sugerisao da će banka, ako čelnici EU-a srede stvari, intenzivirati kupovine obveznica i pružiti podršku. Predsjednik ECB-a Draghi sada sugeriše da je iznenađen takvim tumačenjem i da nije signalizovao velike kupovine obveznica”, kazao je Brian Dolan, strateg u Forex.com-u. Slabljenje evra bila je i posljedica gubitka njegove prednosti u odnosu na američku i druge valute s niskim kamatnim stopama, nakon što je ECB snizila ključnu kamatu za 0,25 postotnih bodova, na rekordno niskih  jedan odsto.
Ipak, u petak je evro ojačao, a podršku su mu pružili planovi kineske centralne banke o uspostavljanju 300 milijardi dolara vrijednog fonda za upravljanje investicijama u SAD-u i Europi. Prema Reutersovim izvorima, riječ je o planovima koje je Kina osmislila prije nego što je započela dužnička kriza u evrozoni, a cilj im je poboljšati prinose na kineske devizne rezerve.

Na sporazum čelnika EU-a o strožem provođenju budžetskih  pravila u evrozoni evro nije znatnije reagovao jer to nije promijenilo gledišta ulagača da neće biti brzog rješenja za dužničku krizu evrozone. Iako je postignut određen napredak na putu pronalaska rješenja za dužničku krizu, analitičari smatraju da nije vjerojatno da su čelnici EU-a učinili dovoljno da bi uvjerili ECB da značajno poveća iznose za kupovinu obveznica jako zaduženih zemalja kako bi se stabilizovala njihova tržišta obveznica.

Prema izvorima iz ECB-a, centralna banka odredila je semični gornji limit za kupovine obveznica u iznosu od 20 milijardi evra i za sada ne razmatra veće akcije. “Ishod samita, zajedno sa konferencijom za štampu ECB-a, povećava vjerojatnost da S&P neće provesti svoju prijetnju o smanjenju rejtinga zemalja članica EU-a u nadolazećim danima”, kazao je Adam Cole, globalni čelnik valutne strategije u RBC Capital Marketsu. S&P je u ponedjeljak stavio na razmatranje dugoročne rejtinge za 15 od 17 članica evrozone radi mogućeg sniženja, što obično znači da bi mogli biti sniženi u roku od najviše tri mjeseca. “Tržište želi brzo rješenje, što nije moguće. Države smanjuju svoje deficite, što je negativno za rast u srednjem roku, i taj će proces potrajati”, kazao je Marcus Hettinger, analitičar u Credit Suisseu.
Hina

Investicije i potrošnja su rasle u čitavom svijetu a pogotovo je eksplozivno raslo hipotekarno tržište u SAD.
Poslije nekoliko godina, u strahu od inflacije, FED je postepeno podizao referentne kamate. Posljedično, pretjerano i pogrešno investiranje vrućeg novca postalo je neodrživo. Spirala propadanja finansijskih institucija povukla je za sobom i realni sektor u duboku i trajnu recesiju.

Uzrok krize treba tražiti u pogrešnoj monetarnoj politici. Kamate su bile preniske predug period. Kamatna stopa ima centralno mjesto u kapitalističkoj privredi zbog svog uticaja na proizvodnju, štednju i potrošnju, sada i kroz vrijeme.

Ona šalje informacije bankarima o tome koliko vrijede sredstva koja pozajmljuju od centralne banke, od drugih banaka ili građana i potom plasiraju u obliku kredita. Domaćinstva na osnovu kamatne stope odlučuju o kupovini na kredit i oročenoj štednji.

Investitori preko kamate računaju vrijednost novca koji žele da ulože u neki projekat ili u proširenje proizvodnje. Međutim, u obaranju kamatnih stopa javlja se fundamentalna informaciona greška o vrijednosti resursa u privredi.
Kreditna ekspanzija počinje sa spuštanjem referentne kamatne stope. Ona omogućava da banke kratkoročno pozajmljuju od centralne banke uz manji trošak, te na taj način lakše i jeftinije nude zajmove drugim bankama, privatnim i pravnim licima. Ovaj signal prvi prepoznaje finansijski sektor koji počinje da pozajmljuje jeftin novac i ulaže u hartije od vrijednosti.

To prouzrokuje rast njihovih cijena što zamagljuje pravu prirodu rizika na tržištu – svima se čini da neprestano dobijaju i da će se tako nastaviti.

Očekivanja su optimistična što podstiče dodatno zaduživanje i ulaganja. Neprepoznavanje rizika na finansijskim tržištima posebno se pokazalo pogubno državno zaduživanje, što potvrđuju slučajevi Grčke i Italije. Niske kamate su omogućile da vlade jeftino ali neodrživo finansiraju rast potrošnje a da se niko nije pitao postoji li rizik od državnog bankrota.

Istovremeno, jeftini krediti kod banaka podstiču povećanje investiranja u privredi. Neki poslovni projekti koji su djelovali neprofitabilno, nakon pada kamatnih stopa postaju primamljivi.

Domaćinstva su niskim kamatama obeshrabrena da štede a dobijaju jeftinije i povoljnije potrošačke i dugoročne kredite i time povećavaju tražnju za dobrima. Sa druge strane, firme reinvestiraju u povećanje već postojeće proizvodnje suočene sa rastućom tražnjom i nižim troškovima finansiranja. Tražnja i investicije podstiču zaposlenost zbog čega raste potrošnja i investicije, kreira se još radnih mjesta i ekspanzija dostiže svoj vrhunac.
Sve ovo ne bi bilo problem kada bi veće zaduživanje i investiranje bilo podržano štednjom novca i resursa u privredi. U slučaju spuštanja kamata centralne banke dešava se upravo suprotno.

Štednja u privredi se ne povećava već se smanjuje. Podstaknuto je pretjerano i pogrešno investiranje bez uštede resursa – rast zapošljavanja, a sve u projektima koji su finansirani vještački jeftinim dugom ili opravdani samo pri niskim kamatama. Povećano zaduživanje i trošenje vrši pritisak na cijene.

Da bi se obustavila inflacija centralna banka mora da podigne kamatu i na taj način obuzda dalje zaduživanje. Pucaju mjehuri u finansijskom sektoru zbog nemogućnosti refinansiranja dugova.

Javlja se pesimizam u strahu od recesije i investitori prodaju hartije na finansijskim tržištima šaljući berze u crveno. Loše i pretjerane investicije propadaju, dolazi do lanca bankrotstava, privatni i javni dug potrošen na kratkoročna zadovoljstva postaje neodrživ, gube se radna mjesta u naraslim industrijama i nastupa otrežnjenje – recesija.

Monetarne vlasti ponovo štampaju pare kao prije deset godina. Upumpavanjem novca pokušavaju da daju šansu za refinansiranje dugova i investicija. Zbog pada zaposlenosti i dohodaka prezadužena domaćinstva nisu spremna da kupuju dobra u čiju proizvodnju se pretjerano ili pogrešno investiralo. Tržišta nisu spremna da pokrenu nove procese zbog rastućih cijena sirovina, neizvjesnosti i nepredvidljivosti regulatornog okruženja.

Recesija je zapravo lijek. Ona čini da se izbrišu pogrešne investicije i pretjerana potrošnja i oslobode resursi za novu proizvodnju. Ona tjera prezadužene države na bankrot opominjući investitore da državni dug nije bez rizika. Refinansiranje državnog duga mora prestati kako bi konačno došlo do smanjenja potrošnje na održiv nivo.

Mjere štednje, dublja recesija i gubitak poslova jedini su način da se ekonomija vrati na održiv put. To su učinile, na primjer, Estonija, Island, Litvanija i poslije stravičnog pada sada uživaju održiv i relativno brz rast. Nastavak kreditne ekspanzije samo odlaže prilagođavanje privrede do povratka povjerenja tržišta u novo zaduživanje i potrošnju – novu seriju mehurova koji će se raspršiti za desetak godina u nekoj novoj depresiji.   Dnevnik

Kurs evra prema dolaru ojačao je prošle sedmice 1,1 odsto, na 1,3385 dolara, dok je u odnosu na japanski jen skočio 1,5 odsto, na 104,40 jena.
I dolar je ojačao prema jenu, i to za 0,3 odsto, na 77,95 jena.

Kurs evra prošle sedmice je izuzetno oscilirao. U utorak je pao ispod nivoa od 1,33 dolara, jer planovi o povećanju kapaciteta Evropskog fonda za finansijsku stabilnost (EFSF), koje su prihvatili ministri finansija evrozone, nisu ohrabrili. Ulagači sumnjaju da će oni biti dovoljni da se spriječi finansijska katastrofa u regiji.

Već u srijedu cijena evra naglo se probila iznad 1,35 dolara, nakon što su centralne banke SAD-a, evrozone, Kanade, Britanije, Japana i Švajcarske smanjile cijenu dolarskih zajmova, što predstavlja veliku pomoć evropskim bankama koje se pod pritiskom dužničke krize moraju zaduživati po sve višim kamatama.

Uz to, špekulacije o potencijalnim zajmovima Evropske centralne banke (ECB) probudile su nade ulagača u pronalazak svojevrsnog rješenja za dužničku krizu. ECB je u četvrtak dala naslutiti da bi mogla intenzivirati mjere u cilju lakšeg prevladavanja krize, uz uslov da političari postignu dogovor o znatno strožem nadzoru budžeta država evrozone. Ipak, nije željela iznositi pojedinosti u vezi konkretnih mjera koje bi preduzela.

Čelnici najvećih privreda evrozone, Njemačke i Francuske, sutra će održati sastanak kako bi pripremili zajedničke prijedloge za predstojeći samit EU-a 9. decembra, još jedan u nizu sudbinskih za evrozonu.

Političari EU-a još se nisu usuglasili o mehanizmima međusobne kontrole budžeta, a ostaju neriješeni i mnogi drugi problemi, uključujući izvore finansiranja za povećanje kreditnih kapaciteta kriznog fonda za spas evrozone. Analitičari smatraju da će zbog svega toga evro biti u defanzivi.

“Prostor za dobitke je ograničen i ne vidim mnogo kupaca na nivou iznad 1,35 dolara prije samita 9. decembra”, kaže Stephen Gallo, analitičar u Schneider Foreign Exchangeu.

Zbog toga je krajem sedmice kurs evra ponovno pao ispod 1,34 dolara. Tim više što je predsjednik Evropske centralne banke Mario Draghi iznio krhke  prognoze za evrozonu, tvrdeći da jačaju rizici za slabljenje privreda i da su privremene mjere koje banka primjenjuje ograničenog dometa. To je ojačalo očekivanja tržišta da bi ECB mogla sniziti kamate i produžiti mjere likvidnosti na sjednici čelnika ECB-a  naredne sedmice. Hina

Zviždači mogu da budu interni, i eksterni. Interni zviždači su oni koji se nalaze unutar neke organizacije, institucije, privrednog društva, na način da su, najčešće, stalni uposlenici. Oni primjećuju nezakonite i/ili koruptivne radnje, i ukazuju na njih, najčešće prvo interno (dojavom svom pretpostavljenom unutar predmetne organizacije), a onda i eksterno (dojavom nadležnim – istražnim i sudskim organima). Eksterni zviždači su uzbunjivači koji se ne nalaze, nužno, u ugovornom, radnom ili pravnom odnosu trećeg tipa, u vezi sa organizacijom/institucijom/privrednim društvom u kome primjećuju nelegalne i koruptivne radnje. Njihov motiv za uzbunjivanje, mogu biti, moralne i etičke vrijednosti i borba za iste, te promocija svoje ličnosti.

Pretpostavke za uspješnost u uzbunjivanju jesu postojanje zakonske zaštite uzbunjivača, te pravni sistem koji uspješno funkcioniše. Budući da se postojanje i aktivnost uzbunjivača, u razvijenim društvima percipira kao izuzetno bitan segment koji djeluje kao korektiv društva, a imajući u vidu mnoge opasnosti po same ličnosti uzbunjivača, njihov status, djelovanje i aktivnosti su predmet zakonskog regulisanja, još od 19. vijeka. Prvi zakon o zaštiti uzbunjivača je tako donesen u SAD, još tokom građanskog rata, a otada je generalno prisutan u zapadnim demokratijama. Druga pretpostavka je postojanje funkcionalnog pravnog sistema (naročito po pitanjima zaštite svjedoka te efikasnosti u vršenju sudskih procesa).

Nelegalne aktivnosti i korupcija su najčešće u sljedećim oblastima:

- zdravstvo,
- školstvo,
- rad javnih i privatnih privrednih društava,
- državna služba,
- pravosuđe,
- finansiranje političkih stranaka,
- javne nabavke,
- carinski organi,
- poreski organi.

Prema tome, najveći broj slučajeva uzbunjivanja (bilo internih, bilo eksternih), se javlja u ovim oblastima.
Bitno je napomenuti da se korupcija i nezakonite radnje mogu kvantifikovati, odnosno izmjeriti. Ove radnje mogu uticati na:

- smanjenje BDP,
- nivo investicija,
- stopu zaposlenosti,
- stopu javne potrošnje,
- vrijeme potrebno da se obavi neka bitna pravna radnja (registrovanje preduzeća, dobijanje građevinske dozvole,  npr.).

Pored čisto ekonomskih parametara, postoje i međunarodne studije i ekonomsko-socijalni pokazatelji koji pokazuju generalno stanje u ekonomiji, koji se tiču između ostalog i korupcije. To su:

- International Country Risk Guide,
- Transparency International Corruption Index,
- IFC/World bank Doing business,
- WEF Global competitiveness index.

Rizici po zviždače
Zviždači mogu biti izloženi pritiscima na radnom mjestu, koji se kreću od mobinga, potcijenjenog položaja (u vidu neadekvatnih novčanih primanja i urađenog obima posla u poređenju sa ekvivalentnim radnicima) te prijetnje otkazom sa radnog mjesta. Postoje i veći rizici po uzbunjivače, a oni se tiču direktnih ili indirektnih prijetnji koje su usmjerene na ugrožavanje života uzbunjivača i njemu bliskih osoba.

Zloupotreba uzbunjivanja
Uzbunjivanje se može iskoristiti i za nelegitimne radnje. Tako, nemoralni i lažni uzbunjivač može da, navodnim uzbunjivanjem (koje je redovno neargumentovano) načini štetu trećem licu ili instituciji/organizaciji/privrednom društvu na način da ukazuje na izmišljene ili netačne aktivnosti. U tom smislu, zakonodavstvo mora da preduprijedi i ovakve slučajeve (obično karakterisane kao krivična djela, u našem zakonodavstvu definisana članom 364. Krivičnog zakona RS).

Zakonska regulativa u BiH
BiH je potpisivač Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije, te Građanske konvencije o korupciji Savjeta Evrope. U BiH ne postoji zakon koji bi se implicitno bavio pitanjima zaštite uzbunjivača, već tu materiju (na sporedan i nedovoljan način) definiše veći broj zakonskih akata. Tako, Zakon o privrednim društvima RS u članu 38. definiše poslovnu tajnu, te u stavu 2. navedenog člana ostavlja mogućnost da se informacija objavi ako ima za cilj zaštitu javnog interesa, uključujući i informaciju o potencijalnim koruptivnim radnjama. Sličnu mogućnost predviđa i čl. 173. stav 2. Krivičnog zakona RS, koji takođe priznaje supremaciju opšteg interesa nad poslovnom tajnom, odnosno čl. 355. stav 5, kada je u pitanju službena tajna. Međutim, Zakon o radu RS se uopšte ne bavi pitanjima uzbunjivanja, niti zaštite uzbunjivača, već, naprotiv, u čl. 98. stav 2. tačka 4. definiše da otkrivanje poslovne ili službene tajne predstavlja težu povredu radnih obaveza, prema kojoj poslodavac može jednostrano da otkaže radni odnos.
Zakonom o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije je predviđeno, između ostalog, formiranje Agencije za borbu protiv korupcije. Agencija je formirana, imenovan je direktor i njegovi zamjenici, ali još nije operativna (do 30.6.2011. godine, navedena Agencija je utrošila 61.000 KM, a da nije zaposlen nijedan radnik, te da su radnici angažovani po ugovoru, plaćani, bez ijednog konkretnog rezultata). BiH je bila obavezna da formira Agenciju za borbu protiv korupcije, budući da je to obaveza preuzeta iz evropskog partnerstva i Mape puta za liberalizaciju viznog režima. Pomenuti Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciji borbe protiv korupcije u članu 7. stav d. propisuje ‘zaštitu prijavljivača korupcije’.
Druga zakonska akta koja se, u nekom vidu, bave ovom problematikom su: Zakon o slobodi pristupu informacijama RS/BiH, Izborni zakon BiH, Zakon o sukobu interesa (u organima vlasti) RS/BiH, Zakon o finansiranju političkih partija, Zakon o sprečavanju pranja novca, Zakon o državnoj službi BiH, Zakon o državnim službenicima RS, Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Zakon o reviziji u javnom sektoru RS, Zakon o reviziji institucija BiH.

Poznati zviždači
Svakako najpoznatiji, na našim prostorima, je primjer Milana Vukelića, dugogodišnjeg radnika Zavoda za izgradnju Banja Luka. Milan Vukelić je godinama ukazivao na koruptivne radnje kako u instituciji u kojoj je radio, tako i o milionskim pronevjerama u budžetu Grada Banja Luka. Institucije Republike Srpske (MUP i pravosuđe) mu nisu pružile adekvatnu zaštitu. Ubijen je, na naročito svirep način, 6.11.2007. godine, eksplozivnom napravom. Ubice su i danas na slobodi.
U regionu, naročito su poznati slučajevi Gorana Miloševića (Putevi Srbije), dr. Bojana Bokorov (Institut onkologije Vojvodine), dr. Borko Josifovski (Gradski zavod za hitnu pomoć Beograd), Ankica Lepej (Zagrebačka banka), Vesna Balenović (INA), Ivo Pukanić (Nacional).

Bez države sve uzalud

Protiv korupcije se bori država. Nikakvo uzbunjivanje neće biti uspješno, ukoliko država, odnosno, zakonodavna, izvršna i sudska vlast nemaju odlučnu namjeru da se obračunaju sa korupcijom i njenim izvršiocima. Ukoliko država ne želi da se bori protiv korupcije, neće u tome pomoći nikakva druga aktivnost – ni nevladin sektor, ni udruženja građana, niti međunarodna zajednica. To je zato što – korupcija ne postoji bez institucija države. Zašto bi se onda, državni funkcioneri, koji, između ostalog, čine institucije države, borili sami protiv sebe? Zašto bi sprovodili bilo kakve reforme? Jedan od odgovora može biti, da bi ostali na vlasti. Međutim, ako ta borba protiv korupcije može da ugrozi i njih same, onda će oni nastojati da održe status kvo – što duže. Međutim, ako birači smatraju da korupcija ugrožava njihovo blagostanje, onda će glasati za onu opciju kojoj će borba protiv korupcije biti prioritet. Sama percepcija birača o pitanju korupcije, međutim, pod direktnim je uticajem medija. Ukoliko su mediji pod kontrolom onih koji vrše koruptivne radnje, onda će informacije o korupciji biti vrlo ograničene. Jedan od najvažnijih faktora u poticanju borbe protiv korupcije, jeste pritisak javnosti na državne organe. Uzbunjivači, kao pojedinačni slučajevi, time služe kao svjetli primjer, i ohrabruju ostale da ili uzmu aktivnu ulogu u vidu uzbunjivanja, ili pasivniju, u vidu pritiska na državne institucije (u pogledu informisanja, objelodanjivanja i postupanja protiv koruptivnih činioca).

Autor: Siniša Božić, ekonomista

Da nevolja bude još veća, ovi mladi ljudi ulaze na tržište rada u periodu ekonomske krize enormnih razmjera i s njom povezanih socijalnih turbulencija koje su obilježile ovu godinu, počev od krvavog Arapskog proljeća do pada vlada na jugu Evrope i pokreta Okupiraj.

Broj nezaposlenih mladih u zemljama EU je narastao za 25 posto u posljednje dvije godine prema statistici Eurostat-a. Suočeni sa nedovoljnom ponudom poslova na tržištu rada i nesigurnosti postojećih radnih mjesta, mladi prihvataju niže plate ili rade mjesecima praktično besplatno kako bi stekli radno iskustvo bez kojeg su nekonkurentni na tržištu. Jedan od najgorih primjera pojavio se Velikoj Britaniji gdje su mladi, koji su prijavljeni na zavode za zapošljavanje, prisiljeni da za velike korporacije rade ponekad i preko 30 sati sedmično potpuno besplatno kako ne bi izgubili skromne povlastice za nezaposlene. Nezaposlenost mladih je u Britaniji prešla alarmantnu brojku od milion ljudi, pa se liberalni mediji ne ustručavaju da ovakvu manipulaciju mladim ljudima nazovu pravim imenom – neo-robovlasništvom. Neki će čitaoci primijetiti da mnogi radnici kod nas rade godinama bez plate. Zato vrijedi pogledati kakva je situacija kod nas.

Nezaposlenost mladih u BiH

Treba imati na umu da je nezaposlenost među mladim ljudima u zemljama regiona izuzetno visoka. Izuzmemo li čak i veoma specifičan slučaj Kosova gdje zbog visokog nataliteta ogroman broj mladih ulazi na tržište rada svake godine bez realne mogućnosti da će u skoroj budućnosti naći posao, situacija u oblasti nezaposlenosti mladih u regionu je istinski alarmantna jer se procjenjuje da je preko 60 posto mladih između 18-24 godine nezaposleno. Na primjer, u Hrvatskoj je svaka treća nezaposlena osoba mladi čovjek između 15-30 godina, u Crnoj Gori je oko 58 posto mladih do 30 godina nezaposleno, u Makedoniji 52.5 posto, a u Srbiji preko 50 posto. Prema podacima Agencije za statistiku BiH s polovine 2011. godine, u BiH je nezaposleno 57.5 posto mladih (162,987), što je duplo više od prosječne nezaposlenosti radno sposobnog stanovništva i četiri puta više od prosjeka u EU. S obzirom na to da Agencija registruje svaku plaćenu aktivnost u koju su mladi uključeni, realno je pretpostaviti da je ovaj procenat još veći.

Suštinski problem kod zapošljavanja mladih – pored nedovoljnog stvaranja novih radnih mjesta – je njihova nekonkurentnost koja se manifestuje u nedostatku iskustva te potrebnih znanja i vještina. Ogromna većina naših mladih ljudi nije tokom školovanja stekla ni potrebna znanja zbog potpuno anahronog sistema školstva ni elementarno iskustvo volonterskim ili pripravničkim (šegrtskim) radnim angažmanom. Drugim riječima, mladima nedostaje sve ono što poslodavcima treba. Dodatni problemi su u tome što mladi ljudi nisu spremni da se dodatno obrazuju o svom trošku – obično zato što sami ne mogu izdvojiti potreban novac i zato što ne vjeruju da će im dodatno osposobljavanje pružiti šansu za zaposlenje – i nedovoljna informisanost o mogućnostima usavršavanja ili volontiranja radi sticanje radnog iskustva. Na taj način ulaze u začarani krug iz kojeg jako teško izlaze.

Šta (ne) radi država?

Kao posljedicu imamo tzv. strukturnu nezaposlenost mladih koja podrazumijeva da je osoba dugoročno bez posla, a najmanje duže od 12 mjeseci. Prema procjenama ILO-a čak tri četvrtine mladih ljudi spadaju u kategoriju strukturno nezaposlenih koja je mnogo opasnija po društvo od prostog broja nezaposlenih ljudi. Razlog je upravo ono što je ILO nazvao “efektom preplašenosti” mladih ljudi koji pokušavaju na razne načine doći do posla, bivaju odbijeni i s vremenom stiču osjećaj da neće dobiti posao bez obzira šta da urade. Građani percipiraju privatni sektor na tržištu rada kao nepouzdano i kratkoročno rješenje, a javni sektor kao jedino sigurno utočište za rad na neodređeno vrijeme pri čemu se institucija “štele” doživljava kao jedini efektan instrument za zapošljavanju u javnom sektoru. Na taj način je javni sektor (odnosno političari koji su obećali zapošljavanje za podršku na izborima) pod ogromnim pritiskom da apsorbuje dodatne radnike, dok se privatni sektor suočava sa problemom nekvalitetne radne snage (zbog radnih migracija ili dobrovoljne nezaposlenosti, tj. ljudima koji se povode pogubnom filozofijom da je bolje ‘za džaba sjediti, nego za džaba raditi’). Podsjetimo da je strukturna nezaposlenost nezavisna od promjena bruto društvenog proizvoda zemlje (za razliku od ciklične nezaposlenosti) što znači da se na istu može uticati mjerama zapošljavanja o čemu maćehinski nastrojena država samo sporadično brine. Neki pokušaji stranih donatora da utiču na promjene u ovom sektoru su obično kratkog daha i s tim u vezi nude samo ograničene rezultate. Istraživanja su pokazala da je rješavanje problema strukturne nezaposlenosti mnogo važnije od svih ostalih tipova nezaposlenosti jer sprečava postepeno odumiranje možda najvažnijih ljudskih kvaliteta na tržištu rada: nadu i samopouzdanje. Iskustva posrednika u zapošljavanju pokazuju da samo ljudi koji imaju dovoljno samopouzdanja mogu s optimizmom gledati na budućnost i napredovati na tržištu.

Društvene posljedice

Posljedice ovako intertnog stava države su socijalna i ekonomska marginalizacija mladih ljudi. Potisnuti na marginalne pozicije u društvu iz kojih stvarno ne mogu ili smatraju da ne mogu suštinski upravljati svojim životima, mladi ljudi će izabrati jednu od dvije moguće varijante: (1) postaće pasivni, tj. povući iz aktivnog društvenog života što prati produžavanje života sa roditeljima, depresiju i povećano korišćenje narkotika/alkohola što utiče na pojavu tzv. ‘izgubljene generacije’; (2) mladi ljudi dinamičnijeg duha će više puta pokušati mijenjati stvari oko sebe, pri čemu će neki od njih spoznavši da taj proces ne ide glatko, odustati od društvenog poželjnih mirnih metoda promjena i upustiti se u avanturu podrške ekstremnim ideologijama i s njima povezanim populističkim pokretima. Ne treba puno pameti za zaključak da nijedna varijanta nije dobra za društvo.

Ovi ‘opelješeni, obmanuti mali ljudi’ svoje mogu svoje frustracije iskazati kroz bijes i nasilje – o čemu najbolje svjedoče događaji iz arapskog svijeta i Evrope tokom cijele 2011. godine – i postati idealno glasačko tijelo za populističke pokrete. U periodima velikih društvenih kriza ljudi se osjećaju nesigurno i grčevito pokušavaju struktuisati svoj život na način da minimizuju potencijalne gubitke. Neki od njih podršku i spas pronalaze u čvrsto ustrojenim organizacijama kao što su navijačke grupe, ekstremno ljevičarski/desničarski pokreti poput radikalnih religijskih frakcija ili neo-nacista koji su nedavno u Njemačkoj izazvali pravu pometnju u javnosti kada su otkriveni detalji o njihovom djelovanju. Njemačko iskustvo pokazuje da to što javnost smatra da takvi pokreti nisu aktivna prijetnja društvu, ne znači da oni to zaista nisu.

Naši legitimno izabrani predstavnici u strukturama vlasti svakako nisu jedini krivci za sve socijalne nevolje s kojima se suočavamo, ali su itekako dužni da domaćinski brinu o budućnosti zemlje koju predstavljaju. Političari koji na vrijeme ne shvate da je strukturna nezaposlenost mladih ključni problem mogli bi sačakati veliki problemi u budućnosti. Sve njih koji će se ne ovo cinično osmijehnuti, treba podsjetiti da je Arapsko proljeće pokrenuo očajnički čin samospaljivanja mladog Tunižanina koji više nije mogao plaćati račune, a samim tim ni šta izgubiti.

Autor: dr političkih nauka Siniša Marčić

Na Wall Streetu je Dow Jones indeks pao 4,8 odsto, na 11.231 bod, dok je S&P 500 potonuo 4,7 odsto, na 1.158 bodova, a Nasdaq indeks 5,1 posto, na 2.441 bod. To je njihov najveći sedmični pad u posljednja dva mjeseca.

Strah od širenja dužničke krize ne jenjava, što pokazuje daljnji rast prinosa na obveznice prezaduženih članica evrozone. Iako su prošle sedmice na parlamentarnim izborima u Španiji pobijedili konzervativci, skloniji mjerama štednje od prethodne vlade, prinosi na 10-godišnje španske obveznice dostigli su novi, najviši u 14 godina, 6,58 odsto.

Kako su Grčka, Portugal i Irska zatražile međunarodnu pomoć kada su prinosi na njihove dugove dostigli sedam odsto, ulagači se plaše da će Španija biti slijedeća članica evrozone kojoj će trebati pomoć Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda kako bi se izvukla iz krize.

Porasli su i prinosi na obveznice drugih članica evrozone, od Italije i Belgije, do Francuske.

Zabrinutost ulagača dodatno se produbila nakon podbačaja aukcije njemačkih obveznica. Na toj je aukciji u srijedu zabilježena najmanja potražnja od uvođenja evra, što je primoralo tamošnju centralnu banku Bundesbank na kupovinu velikog dijela ponuđenih obveznica i izazvalo strahovanja da dužnička kriza zahvaća čak i jezgru evrozone.

To je opasan znak da prvorazredna imovina evrozone postaje manje privlačna ulagačima, frustriranima zbog dužničke krize i nemogućnošću dogovora između Francuske i Njemačke o načinu suzbijanja krize.

„Slaba aukcija njemačkih obveznica ojačala je strahovanja da se rizik od dužničkih problema širi na samu jezgru evrozone“, kaže Frederick Ruffy, strateg u kompaniji WhatsTrading.

Ulagače zabrinjavaju i naznake slabljenja najvećih svjetskih privreda. Prošle je sedmice saopšteno da je industrijska aktivnost u Kini pala na najniži nivo u 32 mjeseca, što ukazuje na oštro usporavanje rasta drugog po veličini svjetske privrede.

Ni američki makroekonomski podaci ne daju razloga za optimizam. Podatak o rastu bruto domaćeg proizvoda SAD-a u trećem tromjesečju revidiran je na dva odsto, što je manje od očekivanja i znatno ispod prve procjene od 2,5 odsto.

Iako se očekuje da bi u četvrtom kvartalu rast američke privrede mogao ubrzati, zabrinjava nemogućnost dogovora u Washingtonu o smanjenju budžetskog deficita.

Odbor američkog Kongresa, kojega čine po šest predstavnika demokrata i republikanaca, saopštio je u ponedjeljak da su pregovori propali, što i nije veliko iznenađenje, s obzirom na nepopustljiva stajališta obje strane po pitanju smanjenja rashoda i povećanja poreza.

Iako je ishod pregovora, koji traju od avgusta, očekivan, ulagači se plaše da nemogućnost dogovora između republikanaca i demokrata po pitanju deficita pokazuje da će se i oko drugih budžetskih mjera, kao što je produljenje važenja poreznih olakšica ili naknada za nezaposlene, narednih mjeseci u Kongresu voditi ‘rovovska bitka’.

A ako te mjere ne dobiju ‘zeleno svjetlo’, to bi moglo izazvati smanjenje potrošnje Amerikanaca, što bi naštetilo privredi.

„To pokazuje da nam predstoje veći problemi. Ako se političari ne mogu dogovoriti o relativno manjim pitanjima, što će se dogoditi ako se nađemo u situaciji u kakvoj je Evropa. A to se ne može sasvim isključiti“, kaže Robert Pavlik, strateg u kompaniji Banyan Partners.

I na evropskim su berzama cijene akcija prošle sedmice oštro pale. Londonski FTSE indeks oslabio je 3,7 odsto, na 5.164 boda, dok je frankfurtski DAX potonuo 5,3 odsto, na 5.492 boda, a pariški CAC 4,7 odsto, na 2.856 bodova.

Na Tokijskoj je berzi, Nikkei indeks prošle sedmice pao 2,6 odsto, na 8.140 bodova, najniži nivo u dvije i po godine. Hina

Najnovija izjava Žozea Manuela Baroza potvrđuje da je Evropska unija (EU) usred najveće političke i ekonomske krize od svog osnivanja.  U prošli četvrtak Evropska komisija je objelodanila da će privredni rast u 17 ‘starih’ zemalja EU u 2012. godina biti mnogo manji od očekivanog (sa 1.8% srezan na zanemarljivih 0.5%)  što ukazuje da će EU biti pod još većim pritiskom od pada ekonomske aktivnosti, povećanja nezaposlenosti, rasta socijalnih tenzija, a s njima nerijetko povezanih međuetničkih, međureligijskih i ideoloških tenzija.  Ugledni slovenački ekonomista Jože Mencinger najavljuje da će izlazak iz krize u kojoj se sada EU nalazi potrajati minimalno deset godina i apeluje na strpljivost.  Svima je jasno da je nužno reagovati brzo, bez odlaganja i koordinisano kako bi se spriječio kolaps većih razmjera pa je strpljenje sve deficitarnija valuta u EU. To najbolje znaju berzanski brokeri. U takvim okolnostima je po prvi put u javnosti jasno artikulisana ideja o podjeli EU na podunije zbog čega treba razmotriti budućnost u članstvu EU za zemlje našeg regiona.
Zbog nagomilanih problema – finansijska kriza te loša iskustva sa novim članicama, prevashodno Bugarskom i Rumunijom – proširenje na nove članice će izvjesno biti usporeno nakon prijema Hrvatske 2013. godine, uz rigoroznije uslove koje će morati ispuniti pretendenti na članstvo.

Napad bijesa
Tokom Poljskog predsjedavanja EU postalo je jasno da je raspoloženje zemalja članica EU o proširenju evoluiralo iz ‘optimističnog’ u ‘mješovito’, dok tas na vagi nije počeo da se naginje ‘protiv’ proširenja prije nekoliko dana izjavom predsjednika Francuske Nikolasa Sarkozija koji je sugerisao podjelu EU na dvije Evrope.  Sarkozi napominje da će EU s proširenjem na Balkan dobiti više od 30 zemalja članica i ispravno zaključuje da bi tako veliki broj različitih zemalja svaki oblik federalizma učinio nefunkcionalnim. Sarkozi takođe ističe da su dosadašnja iskustva pokazala da nove članice EU nisu pokazale očekivanu sposobnost približavanja standardima ‘stare EU’, a to bi moglo dovesti do nefunkcionalnosti evrozone. Zato predlaže podjelu po kojoj bi u jezgru ostalo 17 federalnih zemalja članica EU koje koriste evro kao sredstvo plaćanja, dok bi ostalih deset članica koje ne koriste evro zauzeli vanjski konfederalni krug, odnosno dobili status ‘nižeg stepena članstva u EU’. U drugu grupu bi ušle i ostale zemlje koje bi eventualno pristupile Uniji. Na pomen ‘nižeg stepena članstva’ manje uticajne članice EU dobijaju napade bijesa, dok se zemlje u regionu, ako je suditi po izjavama političara, uopšte ne uzrujavaju. Možda bi trebali. 

Šta zapravo znači podjela EU na ‘više Evropa’, Evropu sa ‘dvije brzine’ i ‘niži stepen članstva u EU’?

U igri su monetarna i politička podjela. Pod monetarnom podjelom se podrazumijeva da zemlje koje bez problema poštuju tzv. Ugovor iz Mastrihta,  ostanu u jezgru Evropske monetarne unije. Evrozona bi po ovom scenariju brzo produbljivala dodatne integracije uključujući osjetljive oblasti kakve su korporativno i lično oporezivanje. Zemljama evrozone iz više razloga odgovara jak evro, što nije slučaj sa zemljama koje nisu u stanju da poštuju pomenuti Ugovor. Stoga bi u sekundarnoj zoni ostale zemlje kojima treba slabiji evro kako bi podsticale izvoz i tako ubrizgale nužan elan za izvlačenje svojih privreda iz okrnjene ekonomije. Iako se neke zemlje iz evrozone protive ovakvoj podjeli, na kongresu CDU, stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, prije dva dana je podržana varijanta u kojoj zemlje koje koriste evro mogu izaći iz evrozone bez napuštanja EU.  Upravo ovakve odluke velikih zemalja ukazuju na političku podjelu o kojoj niko otvoreno ne govori, ali je svima jasno da je EU brod u izuzetno uzburkanim vodama pa moćne zemlje gledaju kako da maksimalno zaštite svoje interese. Istorija nas uči da igranje velikih, često ide nauštrb interesa manjih zemalja i od toga strahuju mnogi u ovakvoj EU. 

Raskrsnica
Pod pretpostavkom da je ovo zaista model po kojem bi EU uskoro mogla početi funkcionisati neizvjesno je po kojem modelu će se izvesti tranzicija iz sadašnjeg u neki budući model. Mnogi komentatori su saglasni da se mora izmisliti novi model koji bi omogućio postepenu metamorfozu iz današnje političke Evrope u neku drugu Evropu u budućnosti, ali pritom niko ne nudi konkretan niz koraka koji se moraju preduzeti. Vaclav Klaus, predsjednik Češke Republike, zastupa stav da se EU mora transformisati po uzoru na tranziciju kroz koju su prošle zemlje bivšeg socijalističkog bloka nakon pada komunizma. Uz to Klaus nedvosmisleno poručuje da ukoliko “Evropa želi da stane na noge, mora temeljno da se promijeni. Kažimo to jasno: ili će u Evropi što prije biti sprovedena takva tranzicija, ili će Evropa postati periferija svijeta koji se dinamično razvija. Evropski političari ne uviđaju da EU stoji na sudbinskoj raskrsnici i misle da su im dovoljne kozmetičke intervencije”.

Posljedice po BiH
Bez obzira na to da li će EU izabrati radikalno drugačiju paradigmu ustrojstva Unije ili će se držati sadašnjih krpanja rupa koja ne mogu riješiti postojeću sistemsku krizu, zemlje regiona moraju ozbiljno početi razmatrati moguće alternative. Da budem do kraja jasan, smatram da je EU – čak i sa ovakvim sistemskim nedostacima – suštinski kvalitetan politički projekat od kojeg zemlje regiona mogu imati velike koristi. U ekonomskom smislu tu nema nikakvih dilema – robna razmjena BiH u 2010. godini sa zemljama EU iznosila skoro 46 posto  i zato ne treba likovati pretjerano nad problemima s kojima se Unija suočava jer će i nas pogoditi.
Ipak, u okolnostima kada se tuđi brod bori da se održi na površini zbog grešaka indukovanih u njegovom sistemu, treba biti pragmatičan i tražiti način kako da se naš mali čamac spasi od vrtloga koji ga može povući na dno. Najsigurnije, ali podjednako bolno rješenje za ovdašnje građane – a naročito za političke i finansijske odmetnute elite – je usvajanje evropskih standarda bez računanja na potencijalno članstvo. Prihvatanje međunarodnih standarda je nužno za obezbjeđivanje političke stabilnosti i ekonomske privlačnosti ovog prostora u svijetu koji će se u budućnosti mijenjati nesmanjenom brzinom. Ne treba smetnuti s uma da će čak i u idealnim okolnostima proći između 6-10 godina do trenutka kada zemlje regiona zakorače u EU, a početkom 2020-ih će EU već uveliko izgledati drugačije od sadašnjeg uređenja. Zato dostizanjem međunarodnih standarda možemo da obezbijedimo mjesto na tržištu bez vezivanja za neizvjesnu budućnost EU.

Autor: dr političkih nauka Siniša Marčić

Od iznosa važnija je cijena. U ministarstvu finansija RS očekivali su kamatu od oko 5%, ali današnje trgovanje je pokazalo da zainteresovanih po toj cijeni jednostavno nema.

Kupci su bili spremni da plate u prosjeku 6,84% što se na tržištu ocjenjuje kao izuzetno skupo zaduženje. Štaviše, i ta kamatna stopa je za 90,47% nominalne vrijednosti.

Za prodaju sutra i u četvrtak ostalo je još 58,2 miliona KM i sada je već jasno da RS neće uspjeti prikupiti planiranih 120 miliona KM.

Do sada je pristiglo ponuda za ukupno 107,5 miliona KM (RS prihvatila danas 61,7 mil. KM).

Osnovni nedostatak ino-tražnje za državnim obveznicima, prema informacijama CAPITAL.ba, leži u činjenici da RS prodaje obveznice na period od sedam godina bez valutne klauzule.

Nedostatak valutne klauzule sprečava fondova i osiguravajuća društva sa inostranim kapitalom da ulažu jer njihove matične kuće zabranjuju takav vid izlaganja rizikom.

Sa valutnom klauzulom, ino-investitori su, saznaje CAPITAL, bili spremni kupiti državne obveznice po znatno nižoj kamatnoj stopi. Njima bi odgovarao i prinos od 5,5%, jer je to znatno više nego što banke sada nude.

Zbog ovog propusta ili možda namjernog poteza RS je samo danas izgubila milione KM.